"Imam jedinicu i dvije nule - sto godina!", kaže kroz smijeh Jelena. 

Vijek njenog života pun je različitih iskustava i dobro se sjeća čak i ranog detinjstva. Do detalja opisuje sebe u prvom razredu, svoj bukvar i računaljku, ali svjedoči i o teškim vremenima u njenoj mladosti.   

"Kad bi planina znala da nam govori šta je preživjela, a ja da joj kažem šta sam ja preživjela u mladim godinama. Imala sam dvadeset i dvije kada je četiri godine okupacija bila, nemate šta da jedete, nemate šta da obučete", prepričava Jelena, piše Anadolija.

Posle rata radila je kao učiteljica u osnovnoj školi, zatim vodila izviđače, kada je i upoznala tadašnje Društvo planinara.

"Onda sam upisala u Društvo sebe, supruga i sina. Od toga dana sam planinar. Prva moja planina bila je Fruška gora, bio je maraton. Od tada do danas nisam prestala", kaže Jelena. 

Pod njenim nogama, uz društvo supruga, a često i sina, počeli su da padaju vrhovi - Mont Blanc,  Elbrus, Gran Sasso, Gran Paradiso, Matterhorn... 

"Mnogo sam planina prešla. Mnogo. U Bugarskoj sam bila, u Njemačkoj, Italiji, Sloveniji... Mnogo planina je u pitanju. Ne sjećam se imena svih. Naše sve sam obišla, a planina moja mila je Radan. Tamo sam otišla tek sa 96 godina i pješačila sedam kilometara", govori Jelena.  

Ona je počasni član više planinarskih društava u Srbiji. Od njih je dobijala ordene i zahvalnice. 

"Vole me planinari. Kad odem sa njima, zaboravim na svoje godine, zaboravim na bolest. A moji planinari dođu i zagrle me, pa dobijem poneki poljubac. Moji planinari me obožavaju", ponosna je baka Jelena.

Poziva mlade da bar povremeno pobjegnu iz gradova jer planina, kako kaže, čini da se osjećate preporođeno. 

"Glava vam se nekako izbistri, strašne misli nestaju. Čujete ptičice, berete biljke, kantarion, majčinu dušicu. Naša omladina da zna da dođe u planine, a ne u kafiće", govori Jelena.

Nakon smrti supruga, sin Slobodan ostao je njen pratilac na akcijama. On ima 65 godina, a na planinama je proveo čitav život. 

"Ja sam od šest godina počeo sa roditeljima da planinarim. Moj otac imao je jedan ranac koji je nosio na leđima, specijalan, iz Italije. I onda me stavi u ranac i tako me nosi do samog vrha planine. Kad smo bili na Triglavu, na 2.800 metara, svi su se  čudili kako sam ja stigao kao najmlađi učesnik", sjeća se Slobodan. 

Kaže da su danas on i njegova majka "maskote planinarskih društava".

"Svi se čude da majka u tim godinama sa mnom još pješači. Pitaju da li je to njoj dosadno, ja kažem da joj je to zadovoljstvo iako ide uz pomoć štapa", kaže Slobodan.

"Maskote planinarskih društava"

Oboje vjeruju u to da je Jeleni baš planinarenje pomoglo da pregazi stotu jer se, kako govore, organizam na nadmorskoj visini iznad hiljadu metara prečišćava i obnavlja. 

Jelena više ne šeta strmim planinskim stazama, ali još pješači kroz prirodu, bar po dva do tri kilometra. Rođendan provodi u društvu drugih planinara koji su u njenu čast priredili akciju na izletištu kod Niške banje.

Anadolija