Navodi da je razočaran u domaće, ali i međunarodni sud u Strazburu, gdje je pokušao da, kako kaže, dođe do pravde. Ramović je istakao da je osim fizičkog pretrpio i duševni bol, te da je nakon svih odluka odustao od dalje potrage za pravdom.

Ističe da je njegova golgota počela još 3. novembra 2004. godine, kada je, vraćajući se u večernjim satima sa posla, u blizini tadašnje robne kuće “Beograd” upao u otkriveni šaht dubok dva i po metra. On objašnjava da je tada opšte poznato bilo da je taj prostor, na kojem se sada nalazi parking garaža, bio neosvijetljen.

“Da ironija bude veća sjutradan, nakon mog teškog povređivanja, postavljen je i poklopac na šahti. Na taj način je skinuta odgovornost sa nadležnih, a meni se stavljalo na teret što nijesam pazio kuda idem”, kazao je Ramović.

Podsjeća da su i prije tog incidenta građani upozoravali na opasnosti koje vrebaju od otvorene šahte. Ramović je tada zadobio lomove lijevog koljena i ligamenata, zadnjeg rebra, što je za posljedicu imalo i godinu dana provedenih u gipsu.

Kaže da je upućivan na rehabilitaciju u Igalo, te da ni to nije bilo dovoljno da se najprije Osnovni sud u Bijelom Polju, a zatim i više instance uvjere da je neka nadležna opštinska služba napravila propust i time odgovorna za njegovo teško povređivanje.

“Prvostepeni, Osnovni sud je na zadnjem ročištu kojem sam ja prisustvovao naložio da se za naredni glavni pretres, koji je bio zakazan za 24. decembar 2010. godine pozovu predstavnici ZOIL ‘Lovćen’, opštine i Vodovoda ‘Bistrica’ preduzeća koje je zaduženo za održavanje gradskih kanalizacija. Iz nepoznatih razloga suđenje je navodno održano 20 dana ranije, odnosno 4. decembra o čemu nijesmo uredno obaviješteni moj punomoćnik i ja. Naravno, sud je presudio da smo navodno odustali od daljeg utuženja, iako je naš tužbeni zahtjev iznosio 58.000 eura”, kazao je Ramović.

Prema njegovim riječima, sve pravosudne crnogorske instance, do Ustavnog suda, potvrdile su prvostepenu odluku da se odustalo od daljeg utuženja.

“U nemogućnosti da pravdu istjeram kod naših pravosudnih organa obratio sam se sudu za ljudska prava u Strazburu. Nakon tri godine čekanja, prije godinu sam dobio odgovor iz Strazbura na našem jeziku, da je moj tužbeni zahtijev neosnovan. U šturom objašnjenju navedeno je da će nakon godinu spis koji sam uputio toj međunarodnoj instanci za zaštitu ljudskih prava, biti uništen, a time sam i ja uništen”, zaključuje rezignirano Ramović.