Ističu da je isti slučaj i sa vjerskim objektima koji su oduvijek u vlasništvu vjerskih institucija islamske i rimokatoličke vjeroispovijesti u Crnoj Gori.

"Danas je stvar u pravnom pogledu suštinski ista iako je državna vlast, shodno ustavnom sistemu odvojenosti crkava i vjerskih zajednica od države, sama sebe udaljila od mogućnosti da bude pokrovitelj i zaštitnik pravoslavne vjere i Crkve kao što je bila u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori gdje je Pravoslavlje bilo proglašeno i štićeno kao državna vjera. Država Crna Gora ni danas, kao što se vidi iz brojnih propisa i dokumenata, nije vlasnik vjerskih objekata Pravoslavne Crkve, Rimokatoličke Crkve i Islamske zajednice", navode iz Mitropolije.

Dalje, važeći Zakon o svojinsko-pravnim odnosima u Crnoj Gori propisuje da su pravna ili fizička lica koja su upisana u katastru nepokretnosti vlasnici, tj. nosioci prava svojine nad nepokretnim stvarima.

"Zatim, propisuje i to da se savjesnost držaoca pretpostavlja, ali nekima to i nije mnogo važno.

I, na kraju, valja dobro pročitati važeći Zakon o državnoj imovini u kome je propisano da država ”raspolaže kulturno-istorijskim dobrima, ako nijesu u svojini drugih pravnih i fizičkih lica”. Crkve i manastiri svakako jesu u svojini Mitropolije Crnogorsko-Primorske kao pravnog lica u Crnoj Gori. Država je vlasnik kulturnih dobara kao što su muzeji, galerije, biste i spomenici revolucije.

Ako je 1852.g. i vladavinom knjaza Danila započeta izgradnja Crne Gore kao moderne pravne države onda bi se, koristeći logiku zagovornika nenaučnih i ideoških anticrkvenih stavova, moglo tvrditi i da je Mitropolija do tada bila vlasnik sveukupne državne imovine. Ne znamo kako bi izgledalo u javnosti kada bi neko od crkvenih velikodostojnika danas zastupao takve teze koje se po anahronosti mjere sa neodrživim tezama da su bratstva i plemena i danas pravna lica u Crnoj Gori", kažu iz Mitropolije.

Ograničenje prava svojine nad zaštićenim pokretnim ili nepokretnim dobrom kako dodaju, nikako u pravnoj nauci ne znači ukidanje prava svojine vlasnika.

"Crkvena imovina je u Crnoj Gori uvijek bila pod režimom crkvenih pravila, a tek potom i pod režimom državnog zakonodavstva – i tek kada je nastajalo, a to znači mnogo kasnije.

Državna vlast Knjaževine i Kraljevine Crne Gore se javljala kao blagočestivi čuvar i patron Crkve, mitropolita, sveštenstva, monaštva, manastira, crkava i crkvenih dobara, a ne kao konfiskator i uzurpator tih dobara. Knjaz-Gospodar je u to vrijeme predstavljao izvor zakona, pa je našao za shodno da, kako je navedeno, razluči, tj. razdijeli tri vrste imovine u Crnoj Gori: crkovnu kao prvu, zatim državnu i, najposle, vladarsku imovinu. Da je crkvena imovina bila državna onda Knjaz Nikola ne bi razlučivao, tj. ne bi pravio pravnu razliku u jednoj imovini i štitio crkvenu imovinu", kažu iz Mitropolije.

A što se tiče današnjeg vremena – stvar je kako ističu jasna kao bijeli dan.

"Mitropolija Crnogorsko-Primorska i druge eparhije, crkve, manastire i ostale crkvene ustanove su se kao pravni subjekti upisivali u katastarske knjige na isti način i po istim pravnim osnovima kao i svi drugi subjekti prava – pravna i fizička lica – u Crnoj Gori. Crkveni i pravni subjektivitet Mitropolije Crnogorsko-Primorske u Crnoj Gori je isti kao i prije 1918. godine. Ona je samo 1918-1922. godine obnovila jedinstvo sa Pećkom Patrijaršijom, u okvirima Srpske Pravoslavne Crkve, sačuvavši svoju samostalnost i vlasništvo nad crkvenom imovinom. Patrijaršija Srpska nije titular crkvene imovine u Crnoj Gori, kako se uporno podmeće radi obmanjivanja neupućenih čitalaca.

Na kraju, ostali smo i ostajemo bez odgovora na pitanje: da li je država bila i da li je sada vlasnik imovine Islamske zajednice i Rimokatoličke Crkve u Crnoj Gori? I ko je bio vlasnik crkvene i imovine drugih vjerskih zajednica na teritoriji koja se nije nalazila u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori, a koja se danas nalazi na teritoriji Crne Gore?", zaključuje se u saopštenju.