U zadnjem ciklusu radova podignuto je pet novih zgrada u koje se očekuje useljenje oko pedesetak porodica. Time će broj onih koji žive u kontejnerima, koji su podignuti nakon požara koji je uništio romsko izbjegličko naselje prije nekoliko godina, svesti na minimum.
A i vrijeme prolazi. Sad će dvije decenije kako ih je ratni vihor doveo u Podgoricu. Za dvije decenije štošta se dogodilo i štošta promijenilo ali je najveću promjenu donio krov nad glavom, kaže za Kodex Bajram Gaši, izbjeglica sa Kosova.
“Useljenjem u ove zgrade počeo je za nas novi život. Sada imamo uslove da živimo kako živi svako. Mada još čekamo da nam se završe neki radovi koje su nam obećali. Obećali su nam ogradu oko cjelokupnog naselja i uređenje prostora oko zgrada. Kad padaju kiše oko zgrada je blato a ljeti se od prašine ni ne može ući unutra.“, kaže Bajram Gaši za Kodex.
Useljenjem u ove zgrade počeo je za nas novi život, foto:Kodex
Njegov imenjak Bajram Hiseni dodaje da Romima teško pada i izmirenje obaveza za komunalije ali i za stanovanje. Mnogo je njih nezaposleno i jedva sastavljaju kraj sa krajem. Stanove koji su svima iste kvadrature svi plaćaju isto, po 25 eura zakupnine mjesečno.
“Sad će već treći mjesec kako nijesam uspio da sakupim pare da platim kiriju. A i nije mi jasno zašto je plaćamo ako su nam je rečeno da ćemo u ovim stanovima živjeti dokle god mi hoćemo. Struju, vodu i smeće se trudim da izmirujem redovno.“ priča Hiseni.
Upravo im tih 25 eura predstavljaju najveći problem i najveću nejasnoću. Pitaju se zašto ih daju kada su im stanovi dati na korišćenje dok su u njima. Pitaju se i da li bi mogli postati vlasnici tih stanova jer se svi oni vode na Ministarstvo rada i socijalnog staranja, baš kao i mjerni satovi za vodu i struju. Iako im je jasno da moraju plaćati kažu da će se raspitati kod nadležnih postoje li neke druge opcije. Pravdaju ih činjenicom da je većina radno sposobnih u naselju nezaposleno.
Foto:Kodex
Ipak, ne treba zaboraviti ni vrijeme kada su došli. Kada su živjeli u kartonskim barakama i kada prioritet nije bio kako žive već da prežive. Od tada se dosta toga promijenilo. Pričaju kako se povratnicima na Kosovo daju kuće i okućnice u koje se useljavaju ali su ipak rijetki oni koji se odlučuju na povratak. Dvije decenije je dug period u kojem se rodilo mnogo djece koja danas idu u školu, koja znaju jedino za Podgoricu i Crnu Goru. I koje povratak na Kosovo ne interesuje.
Komentari