Zahvaljujući njima, možda i „najcrnja tačka“ magistrale koja prolazi kroz kanjon Platije tog dana nije uzela, kao mnogo puta ranije, „svoj danak u krvi“. Nesebično su Zarubica i Božović zakoračili u hladnu Moraču i potvrdili da i danas, kao odvajkada, u Crnoj Gori živi humanost i ljudi koji i sopstveni život mjere jedino vrijednošću drugog života.

Za Pobjedu pričaju da je sve što se tog dana desilo u kanjonu Morače „udesila promisao“, sudbina koja je u naizgled gotovo neizbježnoj nesreći udesila okolnosti da na kraju sve bude kako treba i da pobijedi život.

"Ništa se slučajno u životu ne dešava. Nedjelju dana prije tog 3. novembra zacrtao sam da ću u subotu ići na pecanje. A voda je bila za metar i po veća. Mutna, crna, sve lomi. Vesko me ubjeđivao da od ribolova nema ništa i da odustanem. Nijesam ga slušao. Nešto me tjeralo i odlučio sam - idem. Na obali ništa od ulova. Vesko je ponovo bio uporan da sakupimo pribor i idemo, a ja ga molim za samo još pola sata", priča Vlado.

I baš, kada su krenuli da se pakuju, kao u filmu, počela je drama. Čuli su nešto što je nalikovalo na pucanj i pomislili da je „gore, na magistrali, nekome pukla guma na automobilu“. A onda se „čulo kako nešto snažno huči, u vazduhu, i niotkuda pojavio se automobil“. Sručio se u Moraču, na oko 50-ak metara od mjesta gdje su oni stajali.

"Odmah smo počeli da trčimo, instinktivno, nizvodno. Nijesam stigao ni da se obujem. Bos sam trčao stjenovitom obalom. Dok smo dotrčali do mjesta gdje je bio automobil, već su počeli da isplivavaju. Prvo djevojčica, koju je, kako se nama činilo, buk bacio na stijenu za koju se uhvatila, a nekih pet do 10-ak sekundi isplivao je Esad (vozač automobila). Do pasa je izvirio iz auta, a ono polako tone i okreće se. Vesko u trku počinje da viče: „Eno dijete“. To je bio presudan momenat. Iz vode se pojavljuje ruka, ali ne vidim tijelo. Tada sam se bacio u vodu", prisjeća se Vlado.

"I dok spašavam djevojčicu, vidim "leti", čovjek  kao da si s neba nekog bacio", priča Vlado, foto:Pobjeda

Kaže, prije nego je uskočio u rijeku, dobacio je Vesku da trči nizvodno, u slučaju da matica krene da nosi one koji su u vodi. Objašnjava da se svega 60-70 metara dalje nalaze ,,kao vodopadi, toliko jaki da bi i usred ljeta, kad je najniži nivo Morače, izlomili kamion, a ne čovjeka“.

U prvom naletu, priča, voda ga nije nosila ka davljenicima, već kontra. Bio je prinuđen da ispliva i vrati se 60-70 metara uzvodno. U drugom pokušaju uspio je da prepliva Moraču i krenuo je prema djevojčici koja mu je bila najbliža. U međuvremenu, prisjeća se, primijetio je da ruka koja se pojavila iznad vode nije dječija, već, kako se kasnije ispostavilo, Esadove supruge, koja je nesvjesna, plutala sa glavom u vodi. Vlado nije imao dilemu, nastavio je da pliva prema djevojčici, a za to vrijeme Esad je vodio dramatičnu bitku sa Moračom u pokušajima da spasi suprugu.

"Voda je ženu okretala u krug. Ona je bez svijesti. Esad se drži za stub od automobila između prednjih i zadnjih vrata i pokušava da je uhvati, ali kako pruži ruku, auto se okrene i on bude na kontra strani", prisjeća se Zarubica.

U međuvremenu, on je doplivao do djevojčice i dok je pokušavao da je izvuče iz vode, dešava se, kaže, nestvaran događaj.

"Vidim „leti“ čovjek. Upada u vodu kao da si s neba nekog bacio. To je sin koji je vjerovatno, dok se automobil survavao niz liticu, ispao iz automobila. Nešto je taj pad udesilo, on pada baš pored majke, koja se, kako se čini, do tada nesvjesna osvješćuje, baca se na njega, tonu, i voda ih snagom izbacuje tik uz Esada, koji sada uspijeva da ih uhvati", – priča uzbuđeno Vlado.

Nakon što je iz vode izvukao djevojčicu, doplivao je do ostalih davljenika, koristeći jednu od grana koju je našao u blizini i izvukao jedno po jedno iz vode... Na obali su, grleći jedni druge, proveli desetak minuta. Trebalo se povratiti od šoka.

"U jednom trenutku zagazio sam u vodu kako bih umio lice djevojčici, jer je bilo obliveno krvlju. Tek tada sam shvatio da su mi prsti smrzli i da ne mogu da ih stisnem. Organizam, kao da je nošen adrenalinom, jači od onoga što nameće fizika", emotivno priča Vlado.

Kada je sve završeno i kada su se svi razišli, Vlado i Vesko su dugo bili bez riječi.

"Udaljivši se jadan od drugoga, počeli smo da povraćamo. Grč je krenuo da popušta", kaže Vlado.

VJERA U LJUDE

I dalje u nevjerici da su porodica i on preživjeli Dromiru, Esad Mavrić kaže da nema slučajnosti. Razgovarali smo telefonom, nakon što su, poslije nekoliko dana, stigli u Novi Pazar.

"Samo nas je Bog sačuvao. Da su u autu bile lutke i da ih samo gurnete odozgo, bez zaleta, očekivao bih da bi jedna bila bez ruke, jedna bez noge, bez glave, a eto, mi smo sve četvoro, uz pomoć naših dobročinitelja izašli gotovo nepovrijeđeni", kaže Esad.

Prisjećajući se događaja koji je prethodio padu automobila, priča da je dok je preticao ugledao da im u susret, velikom brzinom, ide auto, pa je procijenio da je bolje da se zaustavi na proširenju koje se ukazalo sa lijeve strane.

"Međutim, tu je bila rupa sa vodom. Digla me je i shvatio sam da neću uspjeti da ukočim. Samo sam pomislio: „Bože, ovo je istina, mi propadamo, sačuvaj mi djecu“",priča Mavrić.

Nakon što je automobil pao u vodu, kako kaže, nesvjestan bola i ne misleći ni o čemu drugo osim da spasi porodicu, krenuo je da pomaže supruzi i kćerki, a sina je sve vrijeme dozivao tražeći ga pogledom. Događaj, koji će nesumnjivo obilježiti njihove živote, vratio im je, kako ističe, vjeru u ljude, humanost, ,,vjeru da smo bića koja imaju dušu“.

"Nesreća uvijek ljude zbliži i pokaže da bi trebalo da budemo bliži, prisniji, dostupniji jedni drugima i u svakodnevnom životu, da bi ljepše živjeli", kaže Mavrić.

A u spašavanju porodice Mavrić, hrabrim ribarima u pomoć je pritekao i Vojin Radović, koji je nesreći svjedočio sa magistrale... Uspio je da se spusti do obale niz strme litice i pomogne da porodicu iznesu do magistrale. U međuvremenu još nekoliko ljudi je uspjelo da se spušti nekoliko desetina metara niz stijenu i pomognu izvlačenje Mavrića.

San koji je bio predskazanje

Esad Mavrić ispičao je za Pobjedu da je puna dva mjeseca prije nego što se nesreća desila, s vremena na vrijeme, sanjao san koji je, nakon onoga što se desilo, doživio kao neku vrstu predskazanja.

"Više puta sanjao sam neobičan san. Uvijek isti. Sanjam da padam, tonem, padam sa velike visine. Osjećam tegobu, ogromnu tegobu, teret i onda od tog tereta ne mogu više da izdržim, skočim i naglo se budim iz sna. Iako zaista tome nijesam pridavao značaj, tek nakon što se sve izdešavalo, pomislio sam da su mi ti snovi nešto poručivali", ispričao je on.

Izvor:Pobjeda