Ratko Mladić, koji je preminuo u 84. godini, bio je krupni „Kasapin iz Bosne“, piše BBC.
Kao komandant Vojske bosanskih Srba, nadgledao je brutalnu kampanju „etničkog čišćenja“ tokom raspada Jugoslavije devedesetih godina.
Ta fraza bila je jeziv eufemizam za masakr desetina hiljada muškaraca, žena i djece, sproveden u nastojanju da se ostvari ono što je Mladić vidio kao priliku za ispunjenje istorijske sudbine Velike Srbije.
Bio je to cilj kojem je pristupao sa neumoljivom odlučnošću i planskom brutalnošću, zbog čega je postao odgovoran za najkrvavije zločine koje je Evropa vidjela od vremena Hitlerovog Trećeg rajha.
Njegov fanatizam učinio ga je herojem među dijelom njegovog naroda. Govorio je da muslimanske komšije planiraju da „nabijaju Srbe na kolac, spaljuju ih žive, razapinju i vade im oči“.
Predvodio je dugu i krvavu opsadu Sarajeva, tokom koje su njegovi vojnici svakodnevnim granatiranjem i snajperskom vatrom ubijali i ranjavali stanovnike grada.
Kada su njegove snage zauzele područje Srebrenice, koje su Ujedinjene nacije proglasile zaštićenom zonom, obećao je da će stanovništvo biti bezbjedno. Kasnije je oko 8.000 muškaraca i dječaka odvedeno i ubijeno, a njihova tijela položena u neobilježene grobnice.
On i njegov politički saveznik Radovan Karadžić razdirali su Bosnu i Hercegovinu, počinivši genocid i teške zločine protiv čovječnosti.
Ratni komandant širokih grudi nije pokazivao kajanje. Na suđenju u Hagu čak je rodbini svojih žrtava pokazivao podignut palac.
„Granice se iscrtavaju krvlju, a države obilježavaju grobovima“, navodno je govorio.
Od vojnika do ratnog komandanta
Ratko Mladić rođen je 12. marta 1942. godine u malom planinskom selu u blizini Sarajeva, tada dijelu Nezavisne Države Hrvatske pod njemačkom kontrolom, iako je uvijek tvrdio da je godinu mlađi.
Dvije godine kasnije njegov otac poginuo je boreći se na strani Titovih partizana protiv hrvatskih nacionalista koje su podržavali nacisti.
Mladić je odrastao u novoj, poslijeratnoj Jugoslaviji. Nakon kratkog šegrtovanja za limara, izabrao je vojnu karijeru.
Vojnu školu završio je 1965. godine. Kao ambiciozan i sposoban vojnik brzo je napredovao kroz činove, komandujući vojnim jedinicama u Makedoniji i na Kosovu.
Smrt Josipa Broza Tita 1980. godine označila je početak kraja Jugoslavije – uvijek nestabilne federacije suprotstavljenih interesa, konkurentskih nacionalizama i tinjajuće mržnje.
U junu 1991. Hrvatska je proglasila nezavisnost. Mladić je poslat tamo sa Jugoslovenskom narodnom armijom u pokušaju da se ponovo uspostavi kontrola.
Stekao je reputaciju hrabrog vojnika, gotovo do granice nepromišljenosti. Stalno je bio na prvim linijama i lično predvodio akcije čišćenja minskih polja.
Njegovi vojnici su ga zbog toga obožavali, a njihova odanost bila je gotovo religiozna.
Kada se rat proširio na Bosnu i Hercegovinu, njegove snage promijenile su uniforme i stavile se pod zastavu Republike Srpske.
Muslimansko stanovništvo posmatrao je kao uljeze, rezultat, kako je vjerovao, drevne okupacije koju su sproveli Osmanlije.
Mladić je obećao da će ispraviti ono što je smatrao istorijskom nepravdom, protjerati uljeze i potom izgraditi etnički čistu državu iz svojih snova.
Tako je počela opsada Sarajeva – glavnog grada Bosne i Hercegovine, koji su branile slabo opremljene, multietničke snage sastavljene od Srba, Hrvata i Bošnjaka.
Njegove snage bile su ukopane na okolnim brdima, a blokada je trajala 1.425 dana. Bila je to najduža opsada grada u surovoj istoriji modernog ratovanja.
Dana 22. jula 1993. godine na prestravljene stanovnike Sarajeva palo je gotovo 4.000 granata.
Do kraja opsade, oko 13.000 ljudi bilo je ubijeno granatama ili snajperskim mecima, dok je gotovo svaka zgrada u gradu bila oštećena ili uništena.
Opsada Sarajeva
U selima oko glavnog grada hiljade muškaraca su ubijene ili odvedene u logore, dok su hiljade žena bile brutalno silovane.
U jednom saopštenju iz štaba generala Mladića oslikan je njegov odnos prema civilima.
„Pucajte u intervalima dok vam ne naredim da prestanete“, navodilo se.
„Gađajte muslimanska naselja – tamo ne živi mnogo Srba. Granatirajte ih dok ne budu na ivici ludila.“
Uživajući u moći svoje vojske, naređenja je izdavao putem radija, namjerno ostavljajući komunikaciju nešifrovanom kako bi je mogli presresti i emitovati mediji širom svijeta.
„Spalite im mozgove“, vikao je dok su njegovi vojnici ciljali jednu enklavu, naređujući im da njegove komande slijede „kao da ih je izdao Bog“.
Vikendom bi odlazio porodici – supruzi i dvoje djece, koji su bili bezbjedni u Beogradu.
Igrali bi društvene igre, a razgovore su namjerno držali podalje od politike. Međutim, njegova 23-godišnja kćerka Ana zaljubila se u mladog ljekara i aktivistu za ljudska prava.
Ljekar joj je postavio ultimatum: odrekni se oca ili me više nikada nećeš vidjeti.
Rastrzana između ljubavi i porodičnih veza, Ana je uzela očev omiljeni pištolj iz vitrine. Nekoliko trenutaka kasnije povukla je obarač.
Mladić se teško nosio sa samoubistvom svoje kćerke, pribjegavajući teorijama zavjere kojima je za tragediju krivio sve osim sebe.
Srebrenica
Konačno, 1995. godine, NATO je izgubio strpljenje.
Pokrenuo je napade borbenim avionima i krstarećim raketama na Mladićeve položaje oko Sarajeva, od kojih su mnogi imali razorne posljedice.
Opsada je prekinuta, ali njegova kampanja ubijanja i etničkog čišćenja bila je daleko od kraja.
Tokom tog ljeta, desetine hiljada bošnjačkih civila okupile su se u Srebrenici, malom planinskom gradu na istoku Bosne.
Bili su pod zaštitom Ujedinjenih nacija, koje su područje proglasile „zaštićenom zonom“.
Snage bosanskih Srba bombardovale su ih teškim granatama i raketama. Pet dana kasnije Mladić je ušao u grad, okružen televizijskim kamerama.
Na glavnom trgu dijelio je slatkiše, tapšao djecu po glavi i uvjeravao ih da će sve biti u redu. Niko mu nije povjerovao.
Nekolicina holandskih mirovnjaka nije učinila ništa dok su muškarci ubijani, a žene silovane.
Uslijedio je najstrašniji zločin počinjen na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata.
Mladićeve snage pohapsile su gotovo svakog bošnjačkog muškarca kojeg su mogle pronaći, odvodile ih na udaljene lokacije i ubijale u industrijskim razmjerama.
Za samo nekoliko dana ubijeno je oko 8.000 muškaraca i dječaka. Bili su vezani, sa povezima preko očiju, a potom strijeljani. Neki su imali svega 12 godina, dok su drugi bili u kasnim sedamdesetim.
Svi su surovo zakopani u masovne, neobilježene grobnice.
Bio je to genocid – mračni trenutak evropske istorije i najmračniji čas Ujedinjenih nacija.
Zločin je zahtijevao visok stepen organizacije. Stanovništvu je bila obećana zaštita UN-a, a sve se dogodilo praktično pred očima međunarodnih snaga.
Kasnije je generalni sekretar UN-a Kofi Anan napisao da odgovornost „prije svega i iznad svega“ snose oni koji su planirali i sproveli masakr. Međutim, dodao je da je međunarodna zajednica „napravila ozbiljne greške u procjeni“, zasnovane na filozofiji nepristrasnosti.
Bjekstvo i hapšenje
Mladić je optužen za ratne zločine.
Sjedinjene Američke Države ponudile su pet miliona dolara za informacije koje bi dovele do njegovog hapšenja. Godinu kasnije, predsjednica Republike Srpske Biljana Plavšić, pod međunarodnim pritiskom, smijenila ga je.
Ipak, proći će još 14 godina prije nego što će se pojaviti pred sudom u Hagu.
Vratio se u Beograd, uživajući podršku i zaštitu predsjednika Slobodana Miloševića.
Mladić je živio praktično bez skrivanja – išao je u lov sa prijateljima, jeo u elitnim restoranima, pa čak prisustvovao i fudbalskim utakmicama.
Za veliki dio svojih sunarodnika i dalje je bio heroj, simbol srpskog ratničkog duha i podsjetnik na nekadašnju slavu njihove države.
Bili su odlučni da ga ne predaju međunarodnom sudu. Predsjednik je čak formirao vojnu jedinicu zaduženu za Mladićevu ličnu zaštitu.
Mreža oko njega počela je da se steže kada je u oktobru 2000. godine Slobodan Milošević uhapšen, a kasnije izručen Hagu.
Međunarodni pritisak je rastao, dok je put Srbije ka Evropskoj uniji bio blokiran i zbog zaštite optuženih bjegunaca.
Te noći Mladić je pobjegao, više ne mogući da računa na sigurno utočište države.
Narednu deceniju provodio je seleći se iz jednog sigurnog skrovišta u drugo – prvo uz zaštitu odane grupe tjelohranitelja, a kada se njihov broj smanjio, uz pomoć porodice.
U julu 2008. godine uhapšen je njegov nekadašnji politički saveznik Radovan Karadžić, tada sa dugom bradom i pod identitetom iscjelitelja, u autobusu u Beogradu.
Nova srpska vlast izručila ga je Međunarodnom sudu, sa kojim je formalizovala saradnju. General Mladić bio je sljedeći.
Tri godine kasnije pronađen je.
Policija je pratila njegovu djecu do udaljene i zapuštene kuće na selu, gdje su stajali sami u dvorištu bez očiglednog razloga.
Previše nervozan da im se pridruži, Mladić ih je posmatrao kroz prozor. Kada su bezbjednosne snage ušle u kuću, pronašle su zapuštenog 69-godišnjeg muškarca koji je prethodno doživio nekoliko moždanih udara.
Suđenje u Hagu
Suđenje je trajalo četiri godine.
Sud je zasijedao više od 500 dana, saslušao gotovo 600 svjedoka i razmotrio skoro 10.000 dokaza.
Poštovan je pravičan postupak, iako je malo ko sumnjao u ishod.
Prikazano je da je Ratko Mladić izdavao naređenja svojim vojnicima neposredno prije masakra u Srebrenici. Proglašen je krivim za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje „zakona i običaja ratovanja“.
U sudnicu je ušao sa osmijehom i podignutim palcem pred kamerama, ali je nakon izricanja presude eksplodirao od bijesa.
Vikao je da je „sve laž“, nakon čega je udaljen iz sudnice.
Presuda je značila da će ostatak života provesti u zatvoru.
Među brojnim žrtvama i članovima njihovih porodica koji su prisustvovali suđenju bio je i Fikret Alić, zatvorenik koji je 1992. godine snimljen u izuzetno lošem, gotovo skeletnom stanju u logoru bosanskih Srba.
„Pravda je zadovoljena“, rekao je. „Ratni zločinac je osuđen.“
Drugi su jednostavno zaplakali.
Mladić i danas izaziva podjele
Ipak, radost zbog presude bila je daleko od univerzalne.
Neki Bošnjaci bili su razočarani što nije proglašen krivim za zločine počinjene i van Sarajeva i Srebrenice. Mnogi Srbi reagovali su bijesom.
Jedan od vodećih političara Republike Srpske suđenje je osudio kao zavjeru čiji je cilj demonizacija srpskog naroda i pozvao da se „zauvijek izbriše svaki pomen“ sudskih postupaka iz školskih udžbenika istorije.
Godine 2024. sud je odbio njegov zahtjev da ostatak kazne služi u Srbiji. Nakon srčanih udara i moždanih udara, Mladić je tvrdio da bi njegova zdravstvena zaštita bila bolja u matičnoj zemlji.
Njegovi advokati su bezuspješno nastavili da podnose zahtjeve za puštanje na slobodu, tvrdeći da mu je ostalo još samo nekoliko mjeseci života.
I Srbija i Rusija podržavale su njegove pravne žalbe. U Bosni i Hercegovini, međutim, jedan opozicioni političar osuđen je u januaru 2026. godine na tri godine zatvora zbog „veličanja“ Karadžića i Mladića.
Za dio njegovog naroda, „Kasapin iz Bosne“ bio je samo običan vojnik i zaštitnik njihovog načina života.
Ali Bošnjaci i najveći dio međunarodne zajednice pamtiće ga kao brutalnog ubicu koji je osramotio Evropu.
U Bosni i Hercegovini muslimani i Srbi i dalje žive jedni pored drugih u napetoj kohabitaciji. Nasilni nacionalistički rat koji su devedesetih vodili Mladić i Radovan Karadžić jeste završen, ali tenzije i dalje postoje.
Izvor:cdm
Budite prvi i ostavite komentar