Simonović se Ustavnom sudu žalila na presude Vrhovnog i Upravnog suda, donijete u postupku povodom prestanka njene sudijske funkcije. Sudski savjet joj je u januaru 2023. konstatovao prestanak funkcije, nakon što je navršila 40 godina staža osiguranja i 61 godinu života.
“Zakon o PIO bio je jedini mjerodavni zakon koji se mogao primijeniti prilikom utvrđivanja da li je sudija ispunio uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju“, navodi Ustavni sud.
Da bi utvrdio da li je riječ o retroaktivnoj primjeni zakona koja bi mogla ugroziti nezavisnost i nesmjenjivost sudijske funkcije, Sud je analizirao 119 odluka Sudskog savjeta o prestanku sudijske funkcije, donijetih od 2018. do 2024. godine.
Ta analiza pokazala je da ranije nije bilo jasnog i predvidivog postupanja Sudskog savjeta. U dijelu odluka nijesu bili navedeni ni zakonski osnov, godine života i staža, niti zakon na osnovu kojeg je prestanak funkcije konstatovan.
“Takva ranija praksa mogla je stvarati utisak proizvoljnosti i diskrecionog odlučivanja, jer se nije moglo unaprijed pouzdano znati koji će uslov biti primijenjen i kada će sudiji biti konstatovan prestanak funkcije“, ocijenio je Ustavni sud.
Zato je, prema stavu Suda, bilo opravdano da Sudski savjet ujednači praksu i preciznije utvrdi pravni osnov koji će primjenjivati. Sudski savjet je 2021. zauzeo stav da se prestanak sudijske funkcije cijeni kada nastupi prvi od uslova propisanih članom 17 Zakona o PIO.
Ustavni sud nije našao da je takvo postupanje predstavljalo proizvoljnu retroaktivnu primjenu zakona niti da je bilo usmjereno na prijevremeni prestanak sudijske funkcije.
“Od 2021. godine nesporna je, konzistentna i nedvosmislena primjena Zakona o PIO na prestanak funkcije svim sudijama“, navodi se u odluci.
Sud je istovremeno ocijenio da odluke Upravnog i Vrhovnog suda u slučaju Simonović nijesu bile proizvoljne i da je način na koji su Ustav, Zakon o Sudskom savjetu i sudijama i Zakon o PIO primijenjeni na prestanak njene funkcije bio ustavan i zakonit.
Problem je, međutim, Ustavni sud prepoznao u tome što država nije obezbijedila poseban zakonski okvir koji bi jasno uredio uslove za prestanak sudijske funkcije.
Zakon o PIO je opšti zakon koji se primjenjuje na sve kategorije stanovništva. Za zaposlene on predstavlja mogućnost odlaska u penziju nakon ispunjenja uslova, dok je kod sudija njegova primjena dovodila do automatskog prestanka funkcije po sili zakona.
“Radi zaštite nezavisnosti i nesmjenjivosti sudija, gornju starosnu granicu i uslove za prestanak sudijske funkcije treba utvrditi posebnim zakonom, na način koji garantuje jasnoću i predvidivost“, poručio je Ustavni sud.
Posebno je ukazano da ni nakon više mišljenja Venecijanske komisije nijesu donijete posebne zakonske odredbe kojima bi bilo uređeno penzionisanje sudija i prestanak njihove funkcije.
U konkretnom slučaju, međutim, nije bilo više zakona između kojih je trebalo birati, jer je Zakon o PIO bio jedini koji je propisivao uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju.
“Odgovornost za takvo stanje je na državi, a ne na Sudskom savjetu“, zaključio je Ustavni sud.
Sud je naveo i da je primjena Zakona o PIO za određeni broj sudija, među kojima je bila Simonović, u tom trenutku bila neočekivana.
“Primjena takvog opšteg zakona na sudije ne prepoznaje njihovu osnovnu ustavnu misiju i predstavlja prijetnju nezavisnosti sudstva“, navodi se u odluci.
Upravo zbog toga utvrđeno je da država nije ispunila obavezu da obezbijedi jasan, precizan i predvidiv zakonski okvir koji garantuje nezavisnost sudijske funkcije.
Simonović, ipak, neće biti vraćena na sudijsku funkciju. Ustavni sud nije ukinuo osporene presude niti predmet vratio redovnim sudovima na ponovno odlučivanje.
“Simonović nije moguće vratiti na sudijsku funkciju jer je ispunila uslove za njen prestanak prema Zakonu o PIO“, obrazložio je Sud.
Ocijenjeno je i da ponovno otvaranje postupka pred redovnim sudovima ne bi bilo moguće ni zakonito, jer je već uspostavljena stabilna praksa prema kojoj se u ovakvim slučajevima primjenjuje Zakon o PIO.
Ustavni sud joj je zato dosudio 10.000 eura, odnosno puni iznos koji je zahtijevala.
Pri određivanju naknade, Sud je imao u vidu da nije riječ o uobičajenoj povredi prava, poput prekomjernog trajanja postupka, već o pitanju nezavisnosti sudija i odgovornosti države da tu nezavisnost i nesmjenjivost obezbijedi.
Sa odlukom da se ustavna žalba usvoji i Simonović dosudi 10.000 eura saglasio se i sudija Faruk Resulbegović, ali ne i sa dijelom obrazloženja prema kojem odluke Upravnog i Vrhovnog suda nijesu bile proizvoljne.
Prema njegovom mišljenju, sudovi su morali voditi računa o ranijem stavu Ustavnog suda da ostvarivanje prava na starosnu penziju zavisi od volje osiguranika.
“Automatizmom u primjeni Zakona o PIO ono što je za ostale zaposlene pravo na raniju penziju za sudije je pretvoreno u obavezan prestanak funkcije“, smatra Resulbegović.
I sutkinja Desanka Lopičić glasala je za usvajanje ustavne žalbe, ali se nije saglasila sa dijelom obrazloženja kojim je Zakon o PIO prihvaćen kao jedini i isključivi zakon za prestanak sudijske funkcije.
Prema njenom stavu, ispunjenje uslova iz Zakona o PIO znači sticanje prava na starosnu penziju, a ne obavezu odlaska u penziju po sili zakona, jer ostvarivanje tog prava zavisi od volje osiguranika.
Odluka u predmetu Simonović donijeta je jednoglasno, u ranijem sastavu Ustavnog suda.
