Sramotni čin

Vukašinović je borac slavne Druge čete Trećeg bataljona Četvrte crnogorske proleterske brigade i juče je, iako je u januaru napunio 99 godina, u jednom dahu rekao stav o mučnom događaju u Nikšiću.

"Ne ide mi u glavu da se neko može usuditi da se tako ponese prema narodnom heroju i crnogorskoj svetinji kakav je bio Ljubo Čupić. Siguran sam da onaj ko je to uradio i neće biti mnogo osuđen, a volio bih da se prevarim. Ako i bude osuđen – malo je koliko god da mu daju. Pravo da vam kažem i ne znam ko može biti advokat i čime da brani nekoga ko je tako postupio", kaže Vukašinović za Pobjedu.

Prekaljeni borac Vukašinović je sa posebnim pijetetom evocirao sjećanje na okršaj na prevoju na Zelengori koji je ostao zapamćen i po poruci koju su borci poslali Vrhovnom štabu: "Dok god na Ljubinom grobu budete čuli pucnje naših pušaka, Njemci neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu više nema živih proletera".

Sjećanje na Zelengoru

"Bitka se odigrala 12. i 13. juna 1943. godine i naš omiljeni komandant Vasilije Vako Đurović bio je teško ranjen. Drug Tito pitao je koja smo mi jedinica i kad je dobio odgovor rekao je da Ljubin grob mora da se brani – po cijenu života. Mi smo tu njegovu naredbu primili zdravo za gotovo, riješili da se pobijemo, pa ko pretekne…", sjeća se Vukašinović.

Kazao je da su znali da po cijenu života moraju obezbijediti prolaz ranjenicima i Vrhovnom štabu, a, iako je od bitke skoro osam decenija – sjeća se imena saboraca, toponima, detaljno opisuje kretanja jedinica i akcija…

"Na Ljubinom grobu zauvijek je ostalo 27 proletera, nas 13 je preživjelo… Zadatak je bio najpreči i mi smo ga izvršili. Bila je to borba prsa u prsa, Njemci jesu imali jače oružje, ali mi smo imali bolje srce. Nije im uspio nijedan napad, a nama su pri kraju bitke stigli u pomoć drugovi iz Druge dalmatinske", sjetio je Vukašinović u ranijoj izjavi za Pobjedu dramatičnih ratnih vremena, kada su ,,dva dana gorjeli nebo i zemlja“.

Biranim riječima govorio je o svojim saborcima i div-junacima. Nabraja imena Peka Dapčevića, Mitra Bakića, Špira Mugoše, Vaka Đurovića, Vlajka Đuranovića, zatim Blaga Radovića, Šćepana Stijepovića, Vojina Stijepovića, Todora Rašovića i mnogih drugih.

Hrabro partizansko Zarijino srce ima dugi staž na frontu, istinski je svjedok istorije. Učesnik je Trinaestojulskog ustanka, vojevao je u bitkama na: Pljevljima, Livnu, Duvnu, Kupresu, Prozoru, Neretvi, Sutjesci… Svugdje je stizao, a kad danas podvuče crtu nema dilemu da je fašizam najveće zlo i da se svi zajedno moramo boriti protiv njega.

Izvor: Pobjeda