U njegovom društvu uvijek je bilo veselo, jer Bato je volio “iskošene” priče o životu, nadasve ironiju i zdrav cinizam koji nikoga nije povrjeđivao. Često se šalio i na svoj račun, štaviše, bio je nemilosrdan prema sebi i svojoj profesiji. Nikad nije mistifikovao glumu, pozorište ili film, ali im je bio do krajnosti posvećen. Nedavno je i najavio konačni oproštaj od glume, ulogom u filmu “Djeca” Nikole Vukčevića. Krug je, kako je rekao, zatvoren.

Često se javljao redakciji Pobjede, sa nekim novim kritičkim osvrtom na aktuelnu društveno-političku situaciju, ili samo da bi ispričao vic, ili izrecitovao nove stihove, jer Bato je bio i jako dobar pjesnik. Uvijek otvoren i uvijek raspoložen za razgovor i kafanu. Takav je bio i 2014. godine, kada je za Pobjedu govorio povodom velikog jubileja – 65 godina njegovog bavljenja glumom.

Prenosimo taj intervju u kojem se Zef Bato Dedivanović ogolio do srži. Na pitanje je li bilo malo 76 godina života i 65 godina glumačkog angažmana, Bato je odgovorio: “Ne, nego premnogo. Kad bih birao, opet bih istim putem krenuo. A platio sam ga debelo. Jer su se ćiškali sa mnom po pozorištu. Nije me nikako mogla zapanuti dobra uloga. Svanulo mi je tek kad me Živko Nikolić uzeo u “Đeknu”.”

Kako vam protiče život u ovim godinama?

DEDIVANOVIĆ: Da sam zna’ kako je lijepa starost kad sam ima’ 20 godina, naručio bih je. (smijeh) Kako mi protiče?! Nikako. Dođe vrijeme da ne trebaš nikome, da si višak svuđe, pa i kući.

Valjda Vaše iskustvo još nekome znači?

DEDIVANOVIĆ: Kako kome. Ne znači nikome. Možda samo meni, ali ni to nije od velike koristi, nego u štetu.

Obično se kaže da čovjek mora do kraja da se za nešto bori. Šta su Vaše borbe posljednjih godina?

DEDIVANOVIĆ: Borbe za život. Obolio sam, pa se borim protiv bolesti. Borim se i za Crnu Goru. To je amanet, koji sam sebi zadao.

Na koji način se borite za Crnu Goru?

DEDIVANOVIĆ: Perom, zborom i svim ostalim. Zato sam izopšten i iz pozorišta. Jednom prilikom nijesam htio igram u predstavi “Izvanjac”, pa su me spopali razni da me ubjeđuju da moram. Ne moram, rekoh, bogomi. Eto, Bane Popović je dobio Trinaestojulsku nagradu za tu ulogu.

Šta Vam je smetalo u tom komadu?

DEDIVANOVIĆ: Smetalo mi je što je pisac napisao za Zagarčane da su bili lupeži. A to je priča. Pričam ti priču. Nijesam htio da igram.

Ali to je sve mašta, kobajagi?

DEDIVANOVIĆ: Jes, jes, kako da ne… Nijesam htio, jer će doći Zagarčanin, koji pozorište ne doživljava kao kobajagi već kao istinu, pa će me mlatiti.

Kada govorite o borbama koje vodite posljednih godina, ima li nekih borbi koje se moraju voditi sa ljudima ili protiv ljudi?

DEDIVANOVIĆ: Ne protiv ljudi, nego protiv pogani. Ima toga, dosta.

Dugo već nijeste glumili. Je li lako pozdraviti se sa glumcem u sebi, ili taj poriv zapravo nikada ne prestaje?

DEDIVANOVIĆ: U meni to ne prestaje. I krivo mi je, ali me neće niko.

Niti se Vi nudite?

DEDIVANOVIĆ: Ja se nudim, ali zalud. Srećan sam što me nijesu braća Karadžić uzeli u ovu “Pjenu od mora”, jer mi se to ne dopada. Jedino su Mladen Nelević, Dubravka Drakić, Marko Nikolić i Mirko Vlahović ostvarili dobre uloge. Ovi drugi, ojdi mi dođi mi. Da su me slučajno tražili, ali nijesu, u seriji “Lud, zbunjen, normalan” igrao bih džabe. To je jedina serija koju gledam deseti put kao prvi put. Dobar scenario, dobra gluma.

Pratite li šta rade Vaše starije i mlađe kolege u Crnoj Gori?

DEDIVANOVIĆ: Pratim, ali ne idem da gledam predstave, već preko novina, televizije itd. Vjerovatno je i ta distanca prisutna. Malo sam dekadentan, tako da mi se to ne dopada.

Zašto?

DEDIVANOVIĆ: To je potpuno jedan iskrivljeni svijet koji ja ne mogu da prihvatim, niti sam dio toga. Nikad u moje vrijeme dobar glumac nije htio da bude direktor, a pogotovo ministar. Sad su direktori i ministri. To je neki novi trend koji ne prihvatam, niti priznajem. Pa ga plaćam svojom glavom.

Može li se gluma podijeliti na nekad i sad?

DEDIVANOVIĆ: Može, bogomi. Najveći glumac svih vremena, koji je dva ordena Stanislavskog iznio iz Moskve, Milivoje Živanović, bio je bačvar. Viktor Starčić je bio obućar, a profesor na akademiji. Pavle Vuisić, neškolovan, a najprirodniji i najveći filmski glumac. Ovo sad, sve iznjihalo i ćera. Tu nema umjetnosti, ili je ja ne vidim.

Ne može biti da su svi tako loši?

DEDIVANOVIĆ: Pa nijesu. Ali su i reditelji taman kao glumci.

Kakvi?

DEDIVANOVIĆ: Nikakvi.

Nekoliko puta ste prepričavali kako Vas je profesor Minja Dedić odbio sa prijemnog ispita na glumačkoj akademiji, rekavši Vam kako ste talentovani, ali da ste prestarali da budete školovani glumac. U tom trenutku ste imali 25 godina. Jeste li mu ikad oprostili?

DEDIVANOVIĆ: Jesam. I hvala mu i onda i sad. Onda su mi svi vapori panuli u vodu, a sad mu hvala, jer sam ipak dokazao da nije bio u pravu. I njemu i mojim pretpostavljenim, pa sam bez njegove škole nešto učinio.

Zašto ponovo nijeste pokušali na upišete akademiju?

DEDIVANOVIĆ: Nijesam stio. Jedva sam i to bio spremio (smijeh). Mene, za nesreću, pohvališe Hugo Klajn, Bato Amar, Isak Beljina, dr Drago Ivanišević. Učiniše od mene čudo. Ja se osokolih i sa tom ulogom, za koju su me pohvalili, prijavim se na prijemni na akademiju. Tako sam ostao bez škole, bez ičega. Ali, imam taj nerv. Mi Malisori, inače, imamo nerv za pozorište. Samo što ja nijesam umio da pjevam. Moji Malisori svi umiju da pjevaju. Ja sam umio da guslam, jer sam to kao dijete učio. Ja sam u Vojvodini učio. Prva moja uloga je „Stari mandarin“. To sam igrao u Zmajevoj školi i sad znam čitav tekst.

Prva uloga se, izgleda, pamti kao i prva ljubav?

DEDIVANOVIĆ: Nijesam imao prvu ljubav, nego je svaka bila najjača. To me je iskopalo. Samo me žene nijesu voljele.

Pa šta su htjele od Vas?

DEDIVANOVIĆ: Ne znam. Nekoga ljepšeg od mene. Jedna pjesma kaže: „Od svih ptica, najtužnija, u crnini nemaš druga/Kakva bi ti boja bila, moj gavrane, da te mori moja tuga/Kakva bi ti boja bila/Od života samo jadi i bol koji ne prestaje/Pa graknimo moj gavrane, da budimo zoru ranu i plačemo ka svijeće/Ka svijeće na oltaru/Ni sna nema da usnimo, da nas one dvije vole/Tada bismo srećni bili, moj gavrane, bili bismo bijele boje.

Što ne može čovjek, to kaže pjesma?

DEDIVANOVIĆ: Hoću reći da sam u ljubavi gorio i izgorio.

Šta je sa tim vatrama u ovom dobu?

DEDIVANOVIĆ: Rasplamsavaju se, dogorijevaju.

Vaša upornost i posvećenost dovela vas je sedamdesetih godina i do profesionalnog angažmana u Crnogorskom narodnom pozorištu. Kad su Vas primili, tadašnjoj upravi pozorišta kazali ste „Ne znam jeste li primili dobrog glumca, ali garantujem da ste primili dobrog i poštenog radnika.“ Jesu li u CNP-u znali da cijene takav vaš iskren odnos prema poslu?

DEDIVANOVIĆ: Ne. Ta iskrenost me koštala. Dobio sam i Decembarsku nagradu za “Kanjoša Macedonovića”. U zadnju grupu su me držali sve dok nije došao Stevan Kordić. Nijesu mi ništa priznali, do njegovog dolaska. On me je proizveo u prvaka. Nijesu mi dali uloge da valja, no su sve davali ovima koji su njihovi miljenici bili.

Je li se u tom periodu ansambl Crnogorskog narodnog pozorišta osjećao inferiornim u odnosu na ostale pozorišne centre u bivšoj Jugoslaviji?

DEDIVANOVIĆ: Jeste. Bili smo inferiorni. I bili smo manje vrijedni. A bilo je velikih glumaca. Recimo, Veljko Mandić, Zlata Raičević ili Miloš Jeknić… mogli su u svakom teatru u zemlji da igraju. Ali, za njih ne zna niko. Ja sam Draga Malovića zatekao kako statira. Nijesu mu dali ulogu. Steva Matovića su ćerali da trči oko pozorišta, da bi ušao zadihan kao sluga Milutin u predstavi “Banović Strahinja”. Ćerat glumca od sedamdeset godina da trči oko pozorišta, kao da to ne može odigrati?! Suludo.

Šta kao najbolje pamtite iz perioda u Crnogorskom narodnom pozorištu?

DEDIVANOVIĆ: Ništa.

Je li moguće?

DEDIVANOVIĆ: Jes, bogomi, Ništa dobro ne pamtim, sem druženja sa kolegama.

Često ističete kako ne možete prežaliti što nijeste dobili priliku da odigrate Tartifa i Igumana Stefana, pa i još neke uloge iz domaće i svjetske literature. Da li glumac sebi crta granice? Postoji li neki trenutak ili situacija zbog koje bi mogao da kaže – dosta je bilo, dosta sam odigrao?

DEDIVANOVIĆ: Ne vjerujem da postoji. Ta glad ostaje glad, dok može disati. Drugo je što želimo, a pitanje je bi li to mogli i donijeti tako kvalitetno. Znate li Vi ko je Joksima napravio?

Sami ste jednom kazali da je za tu ulogu zaslužan lektor Čedo Mikić?

DEDIVANOVIĆ: Tačno. Da nije njega bilo, ne bi Joksima bilo. Ne bi onakav bio. Zbog akcenta, zbgo dužina, jer ja nijesam mogao da se uklopim u drobnjački akcenat. Trebalo je dosta vježbe.

Uloga Joksima u seriji “Đekna još nije umrla a ka’ će ne znamo” proslavila vas je širom ondašnje Jugoslavije. Nakon snimanja i emitovanja serije kazali ste da ste Joksima gradili na osnovu ljudi koje ste primijetili u svakoj mjesnoj zajednici, selu i opštini… To su pojedinici, kazali ste, koji od sebe prave vrlo važnu ličnost u koju država ima povjerenja. Čini se da se do danas ništa nije promijenilo?

DEDIVANOVIĆ: I prije toga, tj. za vrijeme kralja Nikole i za vrijeme nekog što će doći za 50 godina, uvijek će biti Joksima, u svakom sistemu.

Šta nas čini takvima?

DEDIVANOVIĆ: To što smo snishodljivi. Strah od vlasti. I onda trčimo kako bi nešto ućarili, kako da se dodvorimo i istaknemo. Ne možemo protiv toga. I to nam je jedna od boljih osobina. (smijeh)

Koliko su takvi ljudi opasni?

DEDIVANOVIĆ: Veoma. Ne radi niko ništa bez potrebe ili koristi.

Kako danas gledate na brojne napade koje je doživljavao Živko Nikolić povodom emitovanja “Đekne”?

DEDIVANOVIĆ: Isto kao onda. Kako pogani ne mogu da ne napadaju. Svetog Petra bi napadali, a ne Živka Nikolića i Bata Dedivanovića. I malo smo im rekli, kakvi smo.

Je li u to vrijeme i među svim glumcima postojala bezrezervna podrška ideji i poetici Živka Nikolića?

DEDIVANOVIĆ: Jeste glumaca u ekipi, a za druge ne znam. Mi glumci, koji smo snimali kasnije “Oriđinale”, htjeli smo džabe da snimamo za Živka. A ta serija ne služi ni njemu ni nama na čast. A ja sam tamo imao veću ulogu nego u “Đekni”. Joksim je zadnja uloga u seriji, a ispala je kao najbolja.

“Ko se stalno okreće za sobom, nikad neće stići đe je poša.”, napisali ste jednom u pjesmi “Poslanica”, početkom devedesetih. Je li u prirodi glumca da se stalno osvrće za urađenim i može li mu to biti od kakve koristi?

DEDIVANOVIĆ: Ne znam koliko je koristi, ali je preispitivanje sebe u tome, možda potrebno. Da glumac ne ostane u zabludi. To sam ja napisao u knjizi “Razgovor”, kad sam se napunio jada od ovija te su magarad ugonili u ckrvu, a sad idu i krste se i klanjanju po cio dan. I ovi što su bili protiv Crne Gore, sad barjače. To mi se ne sviđa. Bio sam za Crnu Goru, lično i porodično. Sad mi ugrabiše ovi drugi.

Odavno ste, uz glumu, prepoznati i kao pjesnik. Zanimljivo je da ste tim povodom u intervjuu za Pobjedu 1989. godine kazali:”Čvrsto sam sebi dao obećanje da ovu zemlju, domovinu i poeziju nikada ne izdajem.” Ipak, nekoliko godna kasnije objavili ste prvu knjigu poezije. Znači li to da sebe zadugo nijeste doživljavali kao čovjeka koji bi ozbiljnije mogao da se ostvari i kroz književnost?

DEDIVANOVIĆ: Poezijom sam počeo da se bavim 1962. godine. Na Struškim večerima poezije 1968. godine učestvovao sam sa Zuvdijom Hodžićem, Nevenkom Radunović, Isom Krnićem… To je tinjalo u meni, dok nije počela ova smuta, a meni prekipjelo. Ja opučio i napisao.

Vašu poeziju karakteriše jasan, deseterački stil, bez suvišnih metafora i teško razumljivih aluzija. Direktni ste i ne štedite ljudsku glupost, zlobu i neznanje. Šta može takva poezija da uradi za čovjeka? Može li mu pomoći?

DEDIVANOVIĆ: Može onome koji je napisao. Da skine sa sebe muku. Tri puta sam štampao knjigu “Razgovor” i ponio u Ljetopis da je prodam. Za godinu dana tri primjerka su prodali. Kad sam je poklonio, svako je hvalio. Ali ajde ti naćeraj koga da kupi. Nema šanse. Rekla mi je jedna intelektualka: “Da ništa drugo nijesi napisao, no stihove – od kako su nastali narodi, počele su vojske i ratovi, stoga zebem, a i živ nijesam, hoće li igda djeca dočekati da ne vide vojske i ratove, ne strecaju u utrobi majke – bilo bi dovoljno.”

O čemu danas pišete?

DEDIVANOVIĆ: Pišem aforizme. Da olakšam duši. Jer kako je poezija vrh literature, aforizmi su vrh poezije. Tu je sublimisano sve. “Sunce, hladno mi je”. To je za mene poezija od hiljadu stranica. Ili stih Radovana Bećirovića: „Pa se mlada ljepotom ponosi, kao cvijet dok se ne pokosi“. Evo dva moja: zna li ko koliko nam je sati; hoćemo li podizati spomenike i ovima što sad jurišaju na položaj.

U Crnoj Gori volimo da se pohvalimo kako smo građanska država, u kojoj se čovjek uvažava bez obzira koja je vjere i nacije. Kako Vam danas izgledaju međunacionalni odnosi u Crnoj Gori? Postoji li nešto što nećemo, ne umijemo, ili ne želimo da vidimo?

DEDIVANOVIĆ: Postoji nešto što ne umijemo. Ne mogu promijeniti vjeru za tvoju ljubav, ni naciju. To sam što jesam. Nama je usud što smo to što jesmo. Nijesmo mi krivi za to. Nijesmo birali. Ime je tuđ teret. Vjera je tuđ teret. Mogao sam se roditi i kao Eskim ili Japanac. Panuo sam čelom u Zatrijebač i ja sam Zatrebčanin, inače građanin svijeta.

Pa kakvi su danas odnosi među ljudima?

DEDIVANOVIĆ: Nikakvi. Ne možeš od pogani. Ovi što sad barjače sa nacijama i vjerama, prave suludu stvar. Jesi li čovjek ili pogan, nema druge vjere.

Često citirate stihove Vita Nikolića: “Kako da objasnim okupljenoj masi, jednu čudnu misao što mi na um pade, a da pri tom zaboravim ovaj život pasji, pas mu jebo mater i ko mi ga dade. Sve iz mene iskapalo, duša mi je ka rešeto, ne znam je li ovo život pasji, il’ sam ja to posta pseto.” Ako je najgore u životu sam život, šta je onda najljepše? Po čemu ćete vi pamtiti život?

DEDIVANOVIĆ: Više želim da ga zaboravim, nego da pamtim. Sjećanja su preteška bremena. Sjećanje je zaluđivanje.

Iskusniji glumci kažu da su u teškim i smutnim vremenima utjehu uvijek pronalazili u pozorištu. Teatar je, kako kažu, bio njihov hram. Šta je bio Vaš hram svih ovih godina?

DEDIVANOVIĆ: Nema toga hrama koji ne može izliječiti i đe se ne zapođene politika. Ja ne idem u pozorište, no sam diga ruke od njega, kao i ono od mene, a u crkve i džamije pogotovo ne idem, jer su nas ove rede zaista dobro spakovali. Moj hram je kafana. To je moja bogomolja. Tu se ispraznim, ispsujem, rečem ono što mislim. I o mrtvima i o živima. Vele, kako možeš o mrtvima. Kako? Pa bio on mislit na vrijeme, da ja ne pričam da je pogan bio.

Otkud taj ciničan odnos prema životu?

DEDIVANOVIĆ: Ja inače važim za cinika. Jedan prijatelj me zaustavi i veli: “Bato, imaš li ti za koga lijepu riječ?” Imam – rekoh – za dobre. A za mene – pita me on. Za tebe sam, rekoh, priča’ lijepo, pa mi reče čojek – ne laži Bato, poznajem ga ja.

Pobjeda