Elifa Bakija iz sela Bioča kobnog dana izgubila je muža koji je tad imao 39 godina. Ostala je sama sa troje malo djece i brojnim nedaćama.

“Sve po istom ovoliko godina, sve bol i tuga, sve gore i gore. Moja đeca žive u neizvjesnosti, da mogu makar kosti da mu nađu i da znaju đe mu je grob ali ovako ne može. Trpjela sam mnogo tokom ovih godina i bola i živjela u nemaštini", kaže Elifa dodajući da je za skoro 3 decenije dobila 1000 eura pomoći od Opštine Bijelo Polje.

27 godina nakon što je izgubila sina Medina Babačić kaže da pravde nema svih ovih godina.

“ Moj muž je umro prije 20 godina i nije doživio ni ovaj spomenik a meni i on mnogo znači. Groba nema da mogu da odem kao mužu ali makar dođem ovdje 2-3 puta godišnje”, kaže neutješna majka.

Samo zbog drugog i drugačijeg imena u dokumentima iz voza je izvedeno 20 putnika koji su kasnije svirepo mučeni i ubijeni kod Višegrada, kazao je obraćajući se u ime porodica stradalih Mirsad Rastoder.

“Teško je poslije ovih 27 godina ćutanja i tišine i okretanja glave, vjerovati da ima još onih koji se identifikuju sa ideologijom, koja je zbog nekog imaginarnog carstva nebeskog, izabrala da u to ime čini zločine nad ljudima, kojima je jedina krivica tog 27. februara 1993. godine bila ime i nacionalni identitet.”, kazao je Rastoder.

 Ističe da nije bilo lako živjeti sve ove godine, koje su ih iznova trošile.

“Bile su to godine i decenije, u kojima su mnogi načinjali stare rane. Rane koje će nas uvijek podsjećati na putnike iz voza 671, etničko čišćenje Bukovice, deportaciju izbjeglica, Kaluđerski laz. Te rane nikada neći ni zamiriti dok se ne pronađu svi zločinci i nalogodavci i dok među nema ne progleda i onaj posljednji koji je spreman da zločine negira i na bilo koji način veliča izvršioce,”, kazao je Rastoder.

U  stradanju putnika ima, napomenuo je on,  mnogo poučne simbolike za one građane koji misle dobro sebi i drugima.

"Zločin u Štrpcima nije slučajan, on je samo dio plana genocidne politike koja je završila na osuđeničkoj klupi Haškog tribunala. Oni koji su oteli putnike, a kasnije sproveli u selo Prelovo gdje su u ih u sali osnovne škole opljačkali i mučili, nemilosrdno su se potrudili da daju svoj doprinos toj ideji, fašističkoj  ideji koja je nedužne civile vezala žicom i kamionima transportovala u okolinu Višegrada, u selo Mušiće gdje su ih surovo ubili,” kazao je on i pročitao imena stradalih.

Podsjetio je na pronalaženje posmrtnih ostataka ubijenih u jezeru Perućac i da od 2010. nema pomaka u pronalasku.

Tijelo Halila Zupčevića pronađeno je krajem 2009. godine na obali jezera Perućac, a posmrtni ostaci Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Ilijaza Ličine nađeni su u istom jezeru 2010. godine, dok se za ostalim žrtvama i dalje traga.

Naglasio je da nas odugovlačenje sudskih procesa udaljava od pravde.

“Osuda zločina, zalaganje za pravdu i kajanje  - najmanje je što svaki pojedinac u ovom društvu može učiniti za žrtve genocidne ideologije 90 –tih a u interesu građenja iskrenog povjerenja među ljudima i narodima za zajedničko dobro i normalniju budućnost.”, poručio je Rastoder.

Demir Ličina koji je izgubio člana familije poručio je da porodice neće odustati od istjerivanja pravde do sudnjega dana. Zahvalio je svima na podršci i istakao da rodbina otetih visoko cijeni saosjećanje i pažnju i koju je porodicama otetih prošle godine ukazao premijer Crne Gore Duško Marković sa saradnicima, koji je pokrenuo više aktivnosti koje su dale izvjesne rezultate. Ipak, ponavlja da su duge noći i godine porodica žrtvava.

“Te rane i traume koje nikome ne želimo može ublažiti utvrđivanje potpune istine, presuđivanje počiniocima i nalogodavcima, otkrivanje posmrtnih ostataka žrtava”, kazao je on dodajući da je odgvornost na vlastima u tri države.

Rodbina očekuje da Ministarstvo pravde i pravosudni organi kontinirano prate suđenja za otimicu u Štrpcima i obavještavaju javnost o mogućem sudskom utvrđivanju istine i pravde sa kažnjavanjem odgovornih za zločin.

"Očekujemo od Vlade i drugih nadležnih da  kroz međudržavnu saradnju i međunarodnu pomoć pokrenu novo istraživanje jezera Perućac, koje krije tajne mnogih zločina, kako bi porodice otetih dočekali da najbliže dostojanstveno sahrane.”, kaže Ličina. Porodice su zahvalne na jednokratnoj pomoći ali, dodaje, treba pronaći zakonsku mogućnost da se majkama i suprugama stradalih obezbijedi status civilnih žrtava rata koje bi im osiguralo pravo na mjesečno novčano primanje.

Obilježavanju godišnjice prisustvovao je gradonačelnik Petar Smolović, čelni ljudi policije, predstavnici političkog i javnog života Bijelog Polja.

Foto:Kodex 

Još se ne znaju imena onih koji su naredili zločin

27. februara 1993. godine pripadnici srpskih paravojnih jedinica pod komandom Milana Lukića, u mjestu Štrpci oteli su grupu putnika iz voza 671 na relaciji Beograd-Bar. Tog dana, oteto je 18 Bošnjaka, jedan Hrvat i jedna nepoznata osoba, koji su potom ubijeni, a većina njih bili su građani Srbije ili Crne Gore.Iako je nekoliko direktnih izvršilaca osuđeno, još se ne znaju imena onih koji su naredili i organizovali ovaj zločin.

Za ova zločin osuđeni su Nebojša Ranisavljević na 15 godina zatvora i Mićo Jovičić na pet godina zatvora. Pred Sudom Bosne i Hercegovine u toku je suđenje desetorici optuženih, među kojima su komandant Višegradske brigade Vojske Republike Srpske, Luka Dragičević i komandant interventne jedinice u Višegradskoj brigadi Boban Inđić.Krajem 2019. godine Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv Milana Lukića, dok je pred sudom u Beogradu u toku suđenje Gojku Lukiću, Ljubiši Vasiljeviću, Dušku Vasiljeviću, Jovanu Lipovcu i Dragani Đekić.