Danilo Kiš, za kojeg je Salman Ruždi tvrdio da spada među deset najznačajnijih evropskih pisaca nakon drugog Svjetskog rata, stvorio je takozvani porodični ciklus, trilogiju kojoj je Peščanik bio vrhunac. To je knjiga koja je izazivala, a vidimo i dalje izaziva kontraverze. Nekad na polju postmoderne danas na polju politike. I dok je bio živ mnogi su ga pitali za Peščanik a novinaru Boru Krivokapiću jednom je odgovorio šta bi on volio da Peščanik bude:

“Knjiga u kojoj nema mesta slučaju, mehanizam s beskonačnim brojem planova, s nepogrešivim varijacijama, s višeslojnim posvetljenjem, čije nam otkrivanje predstoji, knjiga, dakle, koja se dâ ispitivati do apsurda, do numeričkog beskraja…“

Takav Kiš je prošao nezapaženo svim onima koji su ratovali u bivšoj nam domovini do trenutka kada su, uz Njegoša, neke bošnjačke organizacije zahtjevale njegovo povlačenje iz sistema obrazovanja. Crnogorsko ministarstvo prosvjete ekspresno je odgovorilo da se na Njegoša tako ne može dok Kiš, kao i mnogo puta do sada, nije komentarisan. Valjda u ovom kvazi odnosu balkanskih nacija jedne prema drugoj njegov stav ne korespondira sa potrebama vremena. U istom razgovoru sa Borom Krivokapićem Kiš kaže: 

“Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma. Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se »izrazi«, ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture...Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje, koje ne iziskuje truda. Ne samo pakao to su drugi, u okviru nacionalnog ključa naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija.“

Ako je Njegoš mogao biti čitan kao ideolog (srpskog) nacionalizma, a ne može biti odgovoran za to kako ga je neko čitao jer čitati ne znači znati sva slova, Kiš nikako ne to ne može biti.

I dok se to kako se Njegoš opravdava kao teoretičar genocida ne treba posebno ni predstavljati jer se u njegovim stihovima traži „ključ“ zajedničke nesreće koja nas je pogodila,  ovaj zadnji zahtjev za isključenje i Njegoša i Kiša iz obrazovnog sistema poslužio je kao potka najave da će Bošnjaci  u Crnoj Gori tražiti da se uz krst na crnogorskom grbu doda i polumjesec, uz priču o građanskoj državi. Građanska država po definiciji je ona u kojoj su prava i obaveze jednaka za sve, bez obzira na pripadanje bilo kom kolektivitetu.

Da je, kojim slučajem, Bošjačka stranka tražia da se sa crnogorskog grba ukloni religijski simbol (konkretno krst), to bi se dalo tumačiti kao korak naprijed ka građanskom društvu. Ovako, ukoliko se dodavanje polumjeseca na crnogorski grb ne pravda brojnošću kolektiviteta, može sa pravom tražiti dodavanje i Davidove zvijezde kao religijskog simbola određenog broja crnogorskih građana. A kad se završi sa religijskim simbolima  tu je još sijaset simbola određenih zajednica u Crnoj Gori koji bi se mogli naći na grbu. Poput, romskog točka recimo.

Ovako, što bi Njegoš kazao... Luna i krst – dva strašna sinvola...pokazuju da ništa nijesmo naučili.