Crnogorska policija u maju i junu 1992. godine uhapsila je najmanje 66 civila, koji su u Crnu Goru izbjegli od rata u Bosni i Hercegovini, i u svojstvu talaca ih predala vojsci bosanskih Srba da im posluže za razmjenu ratnih zarobljenika. Među uhapšenima, više od 60 civila su bili bošnjačke nacionalnosti, dok ih je nekoliko osoba bilo srpske nacionalnosti. 

Većina izručenih odmah su ubijeni, ostali su ubijeni u logorima, a nekolicina je preživjela mučenje i na kraju su razmijenjeni. Još uvijek se za posmrtnim ostacima nekih žrtva deportovanih iz Herceg Novog traga. 

Tea Gorjanc-Prelević, direktorka Akcije za ljudska prava, poručila je danas da su se okupili ispred Centra bezbjednosti u Herceg Novom, "da zatražimo pravdu za žrtve, da iskažemo solidarnost s njima i podsjetimo da krivci zaslužuju krivičnu odgovornost za ono što je učinjeno njima i njihovim porodicama". 

"Od 2010. kada smo na ovom mjestu bili s porodicama žrtava, mi zahtjevamo da se podigne spomenik. Jer, ovdje je završen život tih ljudi, oni su zapravo odavde izručeni u gotovo izvjesnu smrt. Dvije najveće grupe su 25. i 27. maja 1992. godine, ljudi koji su bili civili, uhapšeni nezakonito na teritoriji Crne Gore, autobusima izručeni neprijateljskoj vojsci u BiH, koja ih je prvo mučila u koncentracionom logoru u Foči, dok je druga grupa praktično istog dana ubijena", kazala je Gorjanc-Prelević. 

Poručila je da se u Crnoj Gori u suštini ništa nije promijenilo u odnosu na godinu deportacije. 

"Ne želimo živjeti u društvu koje ne može da smogne snage da očigledan zločin proglasi zločinom i da svake godine zvaničnici tog društva ne budu u stanju da se toga sjete, poklone žrtvama i da pored svih obaveza koje proističu iz vladavine prava, postoji ona o časti, da sa žrtavama budemo solidarni i da tako spriječimo da se išta slično više ne ponovi. Sve ove godišnjice koje prolaze u iščekivanju svjedoče o tome da se u Crnoj Gori u suštini ništa nije promijenilo, da još uvijek nema snage da se suočimo sa onim što se dogodilo, a logično objašnjenje za to jeste da je vlast još uvijek ista", kazala je Gorjanc-Prelević. 

Prije tri godine, nekoliko nevladinih organizacija i građanskh aktivista iz Crne Gore uputilo je inicijative na adrese najviših državnih zvaničnika Crne Gore i opštine Herceg Novi da se 27. maj proglasi Danom sjećanja na žrtve zločina deportacije izbjeglica 1992. godine iz Crne Gore, inicijativu da se podigne spomen obilježje žrtvama deportacije izbjeglica 1992. godine ispred objekta Uprave policije u Herceg Novom, i inicijativu i da crnogorska policija uputi izvinjenje zbog primjene policijskih ovlašćenja tokom deportacije izbjeglica iz BiH. Nijedna inicijativa do danas nije prihvaćena. 

Današnjoj godišnjici deportacije prisustvovala je i Nedžiba Bajrović, čiji je suprug Osman odveden u smrt 27. maja 1992. godine. On je s porodicom te godine pristigao u Herceg Novi, kako bi započeo život, odakle je i deportovan. 

"Pozivam predsjednika države i vlade, tužilaštvo, da se konačno okonča ovaj proces i da se odgovorni kazne. Zamjeram svim ambasadama u Crnoj Gori, posebno ambasadama EU, što nisu došli ovdje danas. Oni ćute, a svaka ćutnja je odobravanje zločina", kazala ja Bajrović. 

Ona je kazala da je njen suprug imao 37 godina kada je odveden u smrt. 
Evropski sud za ljudska prava uskoro će odlučiti da li postoji pravna osnova za tužbu protiv Crne Gore u predmetu koji se odnosi na ratne deportacije bošnjačkih izbjeglica, koje su kasnije ubijene. 

Crnoj Gori je dat rok do narednog mjeseca da odgovori na zahtjev Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu nakon što su tu zemlju tužile porodice Bošnjaka koji su deportovani 1992. godine, a kasnije i ubijeni u BiH. 

Devet bivših crnogorskih policajaca optuženih za deportacije oslobođeno je optužbi u novembru 2012. godine, nakon što je Viši sud u Podgorici presudio da, iako su hapšenja bila nezakonita, ona nisu predstavljala ratni zločin, a devet optuženih osoba nisu pripadale nijednoj strani u ratu u Bosni i Hercegovini. 

Anadolija