“Ipak, nedoumica ostaje. Da li je Nikolić mogao napisati saopštenje ili mu ga je suflirao Duško Marković na isti način kao onomad na RTCG-u dok je Nikolić bio “nezavisan” i “objektivan” novinar DPS javnog servisa. Ostaje žal što gospodin Nikolić baš nema sreće u izboru profesija”, ističe Jevrić.

Kaže da nije tako davno bilo, kada je tadašnji politički direktor Demokratske partije socijalista Branimir Gvozdenović  sa predsjednikom Visokog savjeta Jedinstvene Rusije, Borisom Grizlovim, potpisao sporazum o najbližoj saradnji DPS-a i Jedinstvene Rusije u Moskvi.

“Crnogorska javnost to pamti kao stotinu i neku ideološku smjernicu Demokratske partije socijalista a oni ih, po dobroj staroj praksi mijenjaju obično godišnje, ili svake druge godine”, dodaje Jevrić.

Kaže da se ono što su u Građanskom pokretu URA već nebrojano puta istakli, svakim saopštenjem DPS-a potvrđuje kao tačno.

“Oni kada pokušavaju da prozbore o drugima, kažu sve o sebi. Ključni problem DPS-a je što politiku izjednačava sa sposobnošću manipulacije i obmane, a građane Crne Gore sa pacijentima koji boluju od amnezije i političke kratkovidosti. Istini za volju, oni bi možda najradije zaboravili prošlost koja ih davi i limitira, ali za to je potrebno mnogo više od vođine lažne poruke "Nek je vječna Crna Gora" ili one Marovićeve u Beogradu koja sada glasi ‘Bože pravde’”, ističe Jevrić.

On dodaje da o trenutnoj političkoj jačini DPS-a najbolje govori činjenica to što se još uvijek nijesu odlučili za predsjedničkog kandidata.

“Ali i kako bi, kad im vođa i poslije trideset godina ostaje jedini adut. Kako od novopridošlih megafona i zalutalih u političkim vodama odabrati nekog ko bi bio kadar da stane na crtu čovjeku kakav je Mladen  Bojanić  i to ispred partije zbog koje će se stiđeti generacije. A građani će naravno znati da odluče i odabrati stvarnog predsjednika, a ako ni zbog čega drugog ono da bi osjetili kako je to kada država ima predsjednika”, zaključuje Jevrić.