Bio je na korak od samoubistva, ali mu je ćerka spasila život
Foto: Ilustracija

Priča Helene Bala

Bio je na korak od samoubistva, ali mu je ćerka spasila život

Glavni akter ove priče je Dejmon koji ima 50 godina. Jedino o čemu je u tom trenutku brinuo je da je polisa osiguranja ispravna i da li će njegovoj porodici biti isplaćen sav novac.

"Jednom, prije mnogo vremena, imao sam dobar posao, porodicu koja me voli. Započeo sam svoj sopstveni posao, naporno radio i prikupiljao igračke koje imaju bogati - čamac, vilu, nekoliko Harlija. Brinuo sam se o stvarima o kojima vjerovatno svi brinu - o stresu svakog ponedjeljka ujutru, o računima koji su se nagomilali, i činjenici da što više imamo, to nam više izgleda da nije dovoljno", kaže Dejmon.

Nakon velike finansijske krize 2007/ 2008 godine, Dejmon je izgubio sve, posao, novac i porodicu, a ovo je njegova priča o tome kako se izborio sa velikim životnim porazom.

"Nakon nekoliko mjeseci pokušavanja da se izvučem iz rupe, odustao sam. Mislio sam da postoji samo jedan izlaz. Moj ujak je to učinio nekoliko godina ranije. I dok sam stezao konopac između prstiju, pomislio sam na to da bi mogli da pozovu moju ženu ili djecu na lice mjesta da me identifikuju. Pomislio sam na osobu koja bi me našla kako visim sa nekog drveta, i o tome kako bi to moglo da utiče na njih. Ali sam bio odlučio ", objašnjava Dejmon.

Dejmon je svoju zamisao odložio na još par dana. Odvojio je nekoliko sati tog dana da se pozabavi finansijskim dokumentima. Ono što mu do tog trenutka nije propalo na tržištu, potrošio je na piće, travu i žene. Jedina stvar koja mu je ostala bila polisa životnog osiguranja, koja je na sreću za njegovu porodicu bila prilično velika. Dejmon je detaljno pročitao polisu i vidio da ona važi čak i u slučaju samoubistva, ako je uplaćivana bar tri godine prije tog čina.

Dejmon je pažljivo čitao, u slučaju samoubistva, njegova porodica bi ipak dobila novac, zato je više puta provjeravao datume na polisi.

Čim se uvjerio da je polisu uzeo još u avgustu 2003. godine, počeo je malo da paniči i razmišljao o tome da angažuje advokata da provjeri samoubilačku klauzulu. U jednom trenutku je počeo da razmišlja o tome kako bi bilo sramota da se ubije, a da njegova porodica ne dobije pare samo zbog tehnikalija. Mislio je da bi tek tada njegov život bio stvarno besmislen.

"Još sam se igrao sa užetom, kada sam pogledao preko praznog parkinga. Na zadnjem dijelu parcele nalazila se šuma, a planirao sam da pronađem čvrsto drvo. Razmišlajo sam o tome kako nijesam mijenjao težinu u posljednjih nekoliko godina. Ponovo sam razmišljao i o polisi osiguranja. Morao sam da budem siguran, pa sam odlučio da po posljednji put provjerim datume. Zatim sam se protegao preko sjedišta, zgrabio svoju stolicu, otvorio vrata automobila i krenuo prema šumi", priča Dejmon.

"Taj trenutak odluke će mi uvijek ostati u sjećanju kao jedno od mojih najčistijih i najkristalnijih sjećanja. Uopšte nijesam osjećao strah. Naprotiv, hodao sam sa osjećajem nade. To je bilo prvi put da sam razmišljao o budućnosti bez osjećaja da sam proklet. Ali, takođe sam dobro poznavao sebe da znam da sam bio čudan čovjek u životu - čovjek ispunjen sumnjama i slabostima, i da to moram brzo da uradim, prije nego što se predomislim",  dodao je Dejmon.

Dejmon je želio da to bude negdje na sredini šume, da ne bude baš blizu mjesta gdje ga ljudi mogu odmah vidjeti, ali i ne tako daleko da bi trebalo neko vrijeme da pronađu njegovo tijelo. Nije htio da ga životinje prve pronađu. Šetao je oko minut, a onda je izvadio telefon i upalio lampu.

Osjećao se čudno mirnim i odlučnim, proučavao je drveće, nije mu trebalo mnogo vremena da pronađe savršenu granu i priveže čvor koji je vidio na tutorijalu. U kancelariji je proveo sat vremena vježbajući kako da veže taj čvor, jer je pročitao da je vješanje jako nezgodno i da ako se izvrši nepravilno, može dovesti do nekog ozbiljnog bola. A više nije želio da osjeća bol.

"Stajao sam na stolici i stavio konopac oko vrata. Zatim pritisnuo telefon da deaktivira baterijsku lampu. Nijesam htio da me vide ljudi koji prolaze kroz šumu i da me prekinu prije nego što završim", kaže Dejmon.

"Dok sam držao telefon, ekran je zasvijetlio, a ime moje ćerke je prešlo preko njega. Počeo sam da plačem, na neupadljiv način kako nikada ne bih dozvolio da moja porodica vidi, a onda, kada sam se sastavio i sabrao shvatio sam da sam u psihijatrijskoj bolnici. - kaže Dejmon.

"Moja ćerka mi je spasila život te noći, ali joj to nikada nisam rekao", kaže Dejmon.

Njegova supruga i on su ponovo zajedno. Kupili su kuću dovoljnu za njih dvoje, bez luksuza. Dejmon sada svakog dana priča sa svojim ćerkama. Trenutno radi od 9 do 17, a u slobodno vrijeme pravi stvari i prodaje ih na sajtu "Etsy". Sada je stvarno srećan. Život je pravo čudo.

Izvor: Telegraf

Komentari

Komentara: (0)

Novi komentar

Komentari objavljeni na portalu Kodex.me ne odražavaju stav uredništva, kao ni korisnika portala. Stavovi objavljeni u tekstovima pojedinih autora takođe nisu nužno ni stavovi redakcije, tako da ne snosimo odgovornost za štetu nastalu drugom korisniku ili trećoj osobi zbog kršenja ovih Uslova i pravila komentarisanja.

Zabranjeni su: govor mržnje, uvrede na nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi i psovke, direktne prijetnje drugim korisnicima, autorima čanka i/ili članovima redakcije, postavljanje sadržaja i linkova pornografskog, uvredljivog sadržaja, oglašavanje i postavljanje linkova čija svrha nije davanje dodatanih informacija vezanih za članak.

Takvi komentari će biti izbrisani čim budu primijećeni.