Nesrećna sudbina petnaestomjesečne bebe i svih nas
Privođenje očuha, osumnjičenog Nermina Šišića, foto:rtcg.me

Ćutanje je naša sramota

Nesrećna sudbina petnaestomjesečne bebe i svih nas

Nekad se svijet divio crnogorskom čojstvu. I u junačkoj Crnoj Gori čojstvo se više cijenilo nego junaštvo. Jer čojstvo je bilo ljudsko postupanje. Čojstvo je bilo odbrana slabijeg, čojstvo je bilo i izvor i utoka crnogorskog morala koji je nekada bio nadaleko poznat. Danas više nije.

Danas nas je sve obuzeo stid i osjećaj da polako ali sigurno, i pri tom ćuteći, tonemo u užas. Jer nasilje je postalo naša svakodnevica. O čemu i o kome god da se radi. A na nasilje smo oguglali, bilo koje vrste da je.

Samo nas je zločin u kojem je monstrum batinama ubio bebu od petnaest mjeseci pogodio. Jer taj nam je zločin nerazumljiv. Svi se pitaju šta je mogao skriviti mali anđeo a nije ništa. To pitanje postavljamo jer kad god čujemo za kakvo nasilje mi se pitamo šta je žrtva skrivila. Takvi smo mi.  

“Sve dok imamo visok prag tolerancije na nasilje, dok mislimo da se nas to ne tiče, dok nam je prihvatljivo i čini nam se da to nije ništa i nijesu to naša posla, teško da ćemo gdje dogurati. U stvari, čini se da nikad više nije bilo nasilja oko nas, u porodici, na ulici, u parlamentu...svuda, ali to ne shvatamo, nego čak i kada o tome čitamo i vidimo nastavljamo s novim predlozima rješavanja nasilja nasiljem. ”konstatuje za Kodex Kristina Mihailović iz udruženja Roditelji, komentarišući nesrećnu sudbinu petnaestomjesečne bebe a moglo bi se reći i svih nas.

Jer, pišu mediji, komšije su često svjedočile nasilju nad bebom. Nasilju u porodici. Nasilju gdje mu ni po zakonima ljudi ni po zakonima Boga nema mjesta. Danas su spremni da pričaju za medije a juče nijesu bili spremni da o tom pričaju policiji. Do danas su ćutali.

Jer takvi smo mi. Mi uvijek imamo neko opravdanje za sebe i za nasilje koje žrtva podnosi. Jer uvijek je to nasilje zasluženo. Ili o njemu uopšte ne razmišljamo, samo ne želimo da se miješamo. Ne želimo da bilo kakvim gestom preuzmemo odgovornost, ne za sebe već za nesreću koju drugi mora da trpi. I onda, kada nas vijest o smrti petnaestomjesečne bebe koju je, kako javljaju mediji, batinama ubio tamo neki monstrum, onda suočeni sa svojim ćutanjem mi bi da sudimo. Da sudimo na isti način na koji je i monstrum presudio malom djetetu. Da mu uzvratimo istom mjerom. Iako prije toga niko nije bio spreman da ga spriječi. Niko nije bio voljan da se miješa.     

“Svako od nas kao pojedinac mora biti svjestan da je naša pojedinačna uloga velika i značajan korak u tome da ovakvih, tragičnih ishoda bude što manje, jer ako reagujemo kao građani reagovaćemo i kao službenici i zaposleni u institucijama koje se bave ovom problematikom.” poručuje Kristina Mihailović.

Jer, policija sumnja, monstrum se nad djetetom iživljavao duže vremena. Sve to nije moglo proći nezapaženo ni kod komšija ni kod socijalnih radnika za koje se tvrdi da su obilazili porodicu.

Samo su izgleda svi ćutali  jer je u Crnoj Gori ćutnja postala način života. A najlakše je ćutati. I svojom ćutnjom učimo i žtrve da ćute, sve dok ih neko ne ućutka zauvjek. A onda zagrmimo, samo što je kasno. I za nas i za žrtve. I u tom ćutanju leži naša sramota. Baš kao i u ovoj grmljavini što je kasno došla.

Komentari

Komentari objavljeni na portalu Kodex.me ne odražavaju stav uredništva, kao ni korisnika portala. Stavovi objavljeni u tekstovima pojedinih autora takođe nisu nužno ni stavovi redakcije, tako da ne snosimo odgovornost za štetu nastalu drugom korisniku ili trećoj osobi zbog kršenja ovih Uslova i pravila komentarisanja.

Zabranjeni su: govor mržnje, uvrede na nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi i psovke, direktne prijetnje drugim korisnicima, autorima čanka i/ili članovima redakcije, postavljanje sadržaja i linkova pornografskog, uvredljivog sadržaja, oglašavanje i postavljanje linkova čija svrha nije davanje dodatanih informacija vezanih za članak.

Takvi komentari će biti izbrisani čim budu primijećeni.

Komentara: (0)

Novi komentar