Sada, nepune tri godine kasnije, na radnom kontu ima poklonjenih više od 1.200 hranilica za bebe, kao i krevataca, specijalnih stolica za djecu sa smetnjama u razvoju, ljuljaški, ali i brojne humanitarne akcije prikupljanja pomoći, među kojima su višečlanoj siromašnoj porodici iz potkozarja kupili kravu. 

"I ranije sam radio stolice, krevece, ljuljaške prijateljima i nikada za djecu nisam naplaćivao. Kada sam odlučio da jednu stolicu za hranjenje djece poklonim preko Facebooka, nisam ni slutio da će to naići na takav odziv. Za dva dana oboren mi je profil na toj društvenoj mreži zbog ogromnog broja posjeta. Ta prva stolica otišla je u Beograd i tako je sve krenulo. Otvorili smo poseban profil 'Stolar Mile' koji danas broji preko 58.000 članova i koji je svojevrsno okupljalište ne samo za one u potrebi, već i za one koji žele da pomognu“, kaže u razgovoru za Anadoliju Milorad Jurković. 

Popularni stolar Mile dočekao je ekipu AA u svojoj radionici u selu Rakovac na Fruškoj gori, nedaleko od Novog Sada.

Popularnost koju je njegova akcija poklanjanja stolica za hranjenje beba dovela je do toga da danas ima najmanje 100 aktivnih narudžbina više od mogućnosti, pa je u njegovoj radionici teško naići na gotov proizvod, jer čim se napravi, šalje se na adrese roditeljima kojima je to potrebno.

I tako mu je profesija prerasla u humanitarnu akciju od koje nema prihoda, dok četvoročlanu porodicu prehranjuje svirajući harmoniku u orkestru. Kako ističe, dobro je što se preko društvenih mreža veoma brzo može opskrbiti materijalom za izradu potrebnih pomagala za djecu, jer donatori se javljaju sa raznih strana. 

"Ljudi imaju materijal i onda mi doniraju. Kada sam objavio da mi treba lijepak za izradu stolica, došla je djevojka biciklom iz Novog Sada noseći u rancu na leđima 12 kilograma lijepka. Objasnila mi je da bi donijela i više, ali nije imala veći ranac. Mnogo ljudi je dolazilo do ove radionice da vide šta treba. Trakice za stolice šije čovjek iz Niša i šalje meni, a ja ih postavljam. Iz Smederevske Palanke su mi poslali šrafove, a jedan čovjek iz Smedereva, stolar, poslao mi je noge za 13 stolica, potpuno obrađene, ostalo mi je samo da ih ugradim. Stolar iz Pazove donio mi je pun automobil obrađenih dasaka...“, navodi Milorad. 

 Pomoć stizala od Sarajeva do Banja Luke

Hiljaditu hranilicu za bebe napavio je u maju prošle godine, nepune dve godine od početka akcije. Ove stolice nisu završile samo u Srbiji, već dobar dio i u Bosni i Hercegovini - Sarajevu, Banjaluci, Derventi, Prnjavoru...

Ali, stolice nisu jedino što je mastor Mile darivao.

Novim stolicama i stolovima opremio je vrtiće u Bačkom Petrovcu, Novom Sadu i Zrenjaninu. I to je samo segment njegovih aktivnosti. Radionicu krase mnoge zahvalnice i priznanja koje je dobio od raznih institucija i pojedinaca, ali i CNC glodalica za obradu drveta koju je nedavno dobio od Fondacije "Vlade i Ana Divac", kako bi mogao da izvodi zahtjevnije operacije za specijalizovane stolice.

Ipak, njegove vješte stolarske ruke pokazale su se vješte i na društvenim mrežama preko kojih je pozivao ljude da pomognu onima koji su u potrebi, a gdje stolarske usluge nisu bile toliko potrebne. 

"Sreli smo se porodicama kojima je bilo jako teško i morali smo da reagujemo. Iskoristili smo Facebook stranicu da pomognemo tim, kako ih zovem, 'ljudima ćutačima' koji su u teškoj finansijskoj situaciji, a imaju bolesnu djecu i ne traže nikakvu pomoć, a ne mogu da se izbore sa problemima. Tako da smo obišli cijelu Srbiju noseći pelene, medicinske aparate... Toliko smo se povezali preko profila da za 24 sata možemo da nabavimo sve što je potrebno. Tako smo hematološka kolica nabavili u Zagrebu. Oni su ih poslali kamionom, a mi kolica preuzeli ovdje. Plućni apsirator nabavili smo u Austriji duplo jefitnije nego ovdje, čak se našla i gospođa koja je platila taj aparat i olakšala život dječaku Vladi iz Rume“, navodi jednu od mnogih priča majstor Mile. 

Mnogo je priča koje je ovaj humani stolar pokrenuo i u kojima je učestvovao, a krajem prošle godine postao je i Deda Mrazov pomoćnik, obilazeći Srbiju sa svojim kumom Nikolom i darujući bolesnu djecu i mališane iz socijalno ugroženih porodica poklonima koje je obezbijedio donator. Nakon beba i djece sa smetnjama u razvoju, svoju pažnju usmjerio je i na najstarije, pogotovo one koji su u teškoj materijalnoj situaciji. 

"Starijim sugrađanima smo dihtovali prozore, popravljali ormane, šarke menjali... Gledali smo da pomognemo onima koji su lošijeg materijalnog stanja u Novom Sadu i okolini, pa se, na kraju, ta okolina protegla do Beograda. Tako smo naletjeli na jednu osamdesetjednogodišnju baku kojoj su provalnici dva puta razvaljivali vrata. I strujne instalacije bile su u očajnom stanju. Zvao sam prijatelje električare, došli su i popravili struju, mi smo popravili vrata. Jedna gospođa se javila da joj isplati račune za struju, kupili smo joj i hranu, a njoj je samo trebalo da ima topliju jaknu i jedno ćebe. Samo je to tražila“, priča Milorad. 

U svim humanitarnim aktivnostima ima nesebičnu podršku i pomoć svoje supruge Aleksandre, penaestogodišnje ćerke Gordane i godinu dana starijeg sina Stefana koji su takođe uključeni u izradu stolica i drugih pomagala. Aleksandra koja je kaže da je ponosna na svog supruga i da ni jednog trenutka nije zažalila što se posvetio humanitarnom radu i što su u to uključili i djecu. Ponosna je i na djecu, jer su skromni i humani.

Nekome pomoći fantastičan osjećaj 

"Onako kako smo mi vaspitani, tako vaspitavamo i djecu. Ja u početku nisam baš bila vješta u radionici, ali sad se dobro snalazim. Zapravo, svako radi posao u kome se najbolje snalazi. Djeca su tu uz nas i radimo zajedno. Sin je zadužen za fine radove, šmirglanje, a ja sam ipak tu da dodam i donesem šta treba“, navodi Aleksandra. 

I ona je sa suprugom obilazila porodice kojima je potrebna pomoć, a neke porodice u kontinuitetu pomažu. Često nailaze na potresne slike, ali prilika da se pomogne ljudima u potrebi im pričinjava zadovoljstvo. Pogotovo kada vide osmjeh i nadu u očima onima kojima je pomoć potrebna. 

"Čovek taj osjećaj ne može da se opiše, može samo da se doživi. I oni koje smo 'uvukli' u našu priču, kada završimo neku akciju, govorili su mi kako se osjećaju fantastično, ispunjeno. Meni je to ušlo pod kožu i čim nam se javi neko sa problemom, tražimo način da mu pomognemo“, navodi stolar velikog srca.

I pored velikog humanitarnog rada, Jurkovići su podstanari. Kuća u izgradnji, u okviru koje se nalazi radionica, sporo napreduje. Milorad ističe da će kuća biti gotova, ako ne za njih, ono za njihovu djecu. Ali, trenutno ima drugih poslova, jer se trudi da pomogne onima koji imaju daleko veće probleme od njihovih. 

"Za ove dvije godine i dalje smo podstanari... I dalje vozim isti auto koji je davno prešao punoljetstvo i samo čekamo kada će stati... U istim cipelama, u istim patikama, ali sa čistom glavom i punim srcem! Nemojte me praviti herojem, jer ja to nisam! Ja sam samo otvorio oči i dobro pogledao oko sebe i vidio sam prave heroje... Djecu sa poteškoćama u razvoju koja sa svojim roditeljima vode velike borbe sa preprekama koje im život nameće, majke sa više djece čije je radno vrijeme 24 sata, samohrane roditelje podstanare koji rade po duple smjene ili dva posla da bi odškolovali i othranili djecu... i mnogi drugi i slični koji su borci i za koje sam siguran da će im Bog uslišiti svaku molbu zato što su iskreni i pošteni“, zaključuje Mile. 

Tekst i foto:Anadolija