Dodaje da se možemo sjetiti, da ne zaboravimo, "do čega je dovela vladavina partijskih oligarhija, i dvadesetsedmogodišnja socijalna (ne)pravda."

"Još jedna u nizu propalih fabrika, tj. samo sjećanje na nju", kaže Ljujić.

Marko Ljujić

Njegovo saopštenje o fabrici "Prva Petoljetka" prenosimo integralno:

"Grad pod Obrovom. „Prva Petoljetka“ i 1982. godina. Otvorena je prva vojna fabrika namjenske industrije u Crnoj Gori, kao ogranak vojne fabrike iz Trstenika. Bavila se namjenskom proizvodnjom i obradom metalnih djelova za potrebe vojske. 360 radnika, znači prehraniti i 360 porodica. 2003. godine, kroz svojinsku transformaciju „Prva Petoljetka” AD Bijelo Polje se odvaja od fabrike u Trsteniku. Vlada Crne Gore preuzima kontrolni paket akcija od 87.5% akcijskog kapitala, dok je ostalih 12.75% ostalo u posjedu radnika.

Od 2004. godine, finansijski inspektori pronalaze brojne nepravilnosti u poslovanju. U navodima se, između ostalog, ističe da dvije uplate u blagajni u toku 2002. godine, u ukupnom iznosu od 360.000 eura, nijesu evidentirane kao ukupan prihod za tu poslovnu godinu, već je taj novac isplaćivan radnicima za plate, topli obrok i prevoz. Porezi i doprinosi nijesu uplaćivani od jula 2000. godine. Kontrolom blagajne za 2004. godinu, utvrđeno je da je trezor Ministarstva finansija uplatio iznos od 61.000 eura za isplatu 24 plate za 32 radnika, ali da taj novac nije namjenski utrošen, osim u jednom slučaju (1.900 eura), dok je sve ostalo potrošeno za topli obrok, prevoz, putne naloge, čak i one iz 1997. godine.

Priča se nastavlja tako što se određuje jednomjesečni pritvor direktoru, blagajniku i šefu komercijalne službe, zbog zloupotrebe službenog položaja. Nedugo zatim je uslijedilo podnošenje tužbi Osnovnom sudu od strane radnika, kako bi im se isplatile preostale zarade od 1. jula 2000. godine, kao i nadoknade za topli obrok, prevoz i regres za period od tri godine. Radnici su navodno dobili presude u ukupnoj vrijednosti od 500.000 eura. Po presudi Osnovnog suda, u decembru 2005. godine, izvršitelj je zaplijenio 4 mašine čija je nabavna vrijednost bila 500.000 maraka, a potom su iste na licitaciji prodate preduzeću „Unipred” za svega 17.000 eura.  Nakon pokretanja stečajnog postupka, u septembru 2006. godine, kako su i isticali mediji, ministar Predrag Bošković dao je pisanu garanciju da će svim zaposlenim biti isplaćeno do 5.000 eura obezbijeđenih potraživanja i povezan radni staž za period od 1. jula 2000. do 25. januara 2006. godine. Prema navodima radnika, preduzeće „Sloboda“ iz Čačka je u toku stečaja uplatila 70.000 eura koje je dugovala Prvoj Petoljetci, iako je taj novac trebalo da uđe u stečajnu masu, ne zna se gdje je novac otišao. Januara 2007. godine, na petom tenderu, sva imovina fabrike je prodata (poslovne zgrade, pogoni sa mašinama za namjensku proizvodnju i 32.813 kvadrata zemljišta) preduzeću „Hectas“ DOO iz Podgorice za 1.651.000 eura (jedinom ponuđaču).

Radnici smatraju da su oštećeni za oko milion eura obzirom da je imovina prodata po nižoj cijeni u odnosu na dugovanja fabrike.

Jula 2008. godine, na mjestu bivše fabrike „Prva Petoljetka” otvoren je tržni centar „City Park” čiji su vlasnici Veselin Barović i njegovi poslovni partneri Damjan Hosta i Ladimir Brolih. U aprilu 2009. godine, Prva banka Crne Gore raspisala je oglas za prodaju bjelopoljskog tržnog centa „City park“ po početnoj cijeni od oko 6,2 miliona eura, jer vlasnici kasne sa vraćanjem kredita koji su dobili za tu investiciju. Uslijedili su protesti radnika i potraživanje zaostalih dugovanja, lažna obećanja i čekanje...

Jedno od obećanja je bilo, da ako Vlada ne nađe kupca za vojnu lokaciju u Cerovu (čijom prodajom bi se obezbijedila sredstva za isplatu zaostalih zarada), opština Bijelo Polje bi podigla kredit da isplati oko 400.000 eura duga za 187 bivših radnika fabrike. Od izdavanja pod zakup ovog skladišta mogla bi se obezbijediti sredstva od oko 290.000 eura, na račun kojih bi se mogao podići kredit kojim bi se dijelom vratio dug bivšim radnicima. Ostatak novca trebalo bi da obezbijedi Ministarstvo rada i socijalnog staranja. Kao i od ranije, uslijedili su protesti i čekanje... Od  još jednog, nekada jakog preduzeća, ostalo je ništa. Radnici su prepušteni sami sebi. Interesi pojedinaca su opet bili ispred javnog interesa.

“Lijepo ste podijelili svijet. Sve za vas, za vašu djecu, za djecu vaše djece i za vaše sluge.“

Zamislite u svojoj glavi sliku grada u kom oko 10.000 ljudi svakog jutra ide na posao u neki od petnaestak pogona i fabrika u kojima se proizvodi bukvalno sve - od hrane do teških građevinskih mašina, od cipela do vojne opreme...  I dobro razmislite."