Zbog toga je kako kaže ona i dalje preovlađujući pristup koji problem vidi u artritisu, a ne u preprekama koje je stvorilo društvo, i nedostatku podrške od države, "te u Crnoj Gori, umjesto da se pruži podrška osobama s artritisom, nastoji se „boriti“ protiv ovog oboljenja".  

Ivanović kaže da je artritis autoimuno oboljenje koje, zavisno od oblika i podvrste, kao i terapije koja se koristi, prouzrokuje mnoga oštećenja.

"To je progresivno oboljenje, pa je rana indentifikacija i intervencija od presudnog značaja za održavanje zadovoljavajućeg zdravstvenog stanja osobe. Međutim, iako je pravo na ranu identifikaciju i intervenciju zagarantovano Članom 26 Tačka b) Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom, koju je Crna Gora ratifikovala 2009. godine, ono nije prepoznato u pravnom okviru i praksi zdravstvene zaštite u Crnoj Gori. Zbog ovoga, iako je on nužan u zdravstvenoj zaštiti, ne postoji multidisciplinaran pristup u tretmanu ovog oboljenja. Ovo u životu osoba s artritisom znači da ne postoji rad na sprječavanju nastanka  i progresije oštećenja, te da se oštećenja, i kada se pojave suviše kasno počinju tretirati. Osobe s artritisom pravo na medicinsku rehabilitaciju nakon punoljetstva imaju samo poslije hospitalizacije, koja je zbog prirode oboljenja i čestih akutnih stanja gotovo bespotrebna, za razliku od medicinske rehabilitacije koja ovim osobama u mnogome sprječava progresiju oštećenja", navodi se u saopštenju.

Ivanović ističe da je situacija gora kada se govori o podršci i kompenzatornim pravima koja ove osobe mogu ostvariti.

"Artritis podzakonskim aktom nije propisan kao medicinska indikacija za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu, iako je Zakonom o socijalnoj i dječijoj zaštiti propisano da to pravo ostvaruju „lica sa teškim invaliditetom“. To u praksi znači da čak osobe s višestrukim oštećenjima prouzrokovanim artritisom, iako svakodnevno nailaze na barijere i diskriminaciju u svim oblastima života, ne mogu da ostvare ovo pravo. Iako su usluge socijalne i dječije zaštite definisane Zakonom o socijalnoj i dječijoj zaštiti još 2013. godine, ni jedna osoba s invaliditetom pa ni osobe s artritisom ne mogu im pristupiti u okviru institucija sistema jer ih i dalje u najvećoj mjeri sprovode NVO, ali bez ikakve podrške države", saopštila je Ivanović.

Dodaje da kako u zdravstvenom i sistemu socijalne i dječije zaštite koji treba da obezbijede najviši nivo razumijevanja potreba osoba s artritisom i podršku za ostvarivanje osnovnog nivoa samostalnosti i dostojanstva, postoje ogromne barijere u svijesti zdravstvenih radnika/ca i nadležnih službenika/ca, u pravnom okviru i procedurama, barijere i problemi u svim ostalim oblastima života se često zanemaruju i tolerišu od strane osoba s artritisom.

"Zbog toga ne čudi nedostatak aktivizma ovih osoba u borbi za svoja prava i pokretu osoba s invaliditetom, s obzirom da se i one same ubijede da je problem u njihovom oboljenju, a ne u propustima države da preduzme mjere u cilju omogućavanja dostojanstvenog života. 

Pozivamo sve državne i lokalne institucije da preuzmu odgovornost, te da ostvarivanju prava osoba s artritisom pristupe u duhu koncepta zasnovanog na ljudskim pravima. U tom smislu, prije svega, očekujemo korjenite promjene u zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti , ali i u oblasti jednakog pristupa pravdi u dijelu preuzimanja inicijative od strane nadležnih organa (inspekcija, policija, tužilaštvo, itd.) za suzbijanje diskriminacije i sankcionisanje diskriminatora osoba s artritisom", zaključila je Ivanović.