Ko to tamo mašta

Ovdašnji opozicioni prvaci, trajno inficirani virusom političkog sljepila, zabavili su se o jadu ovih dana, da ubijede građane Crne Gore, kako je DPS podijeljena i pred rascjepom. Ništa drugo, do već viđeni politički spin inženjera iz opozicione medijske laboratorije, kojem pribjegavaju kad god im se učini da je njihovim političkim namještenicima koje medijski podržavaju, potrebno vještačko disanje. Jadna je opozicija kojoj se godinama pričinjava podjela DPS-a, i koju održava iluzija da će se iz te podjele politički okoristiti, i konačno doći na vlast. Šta je to, nego nesvjesno priznanje sopstvene inferiornosti. Najžalosnije je, međutim, kad čelni ljudi crnogorske opozicije vide, ili čak konstruišu slabosti kod političke konkurencije, a da se nikad nijesu upitali, makar iz elementarne pristojnosti prema svojim biračima, da možda esencija tih slabosti ne stanuje kod njih.

Preletačevići

Podsjećanja radi, samo tokom prošlog saziva Skupštine, čak 20 odsto poslanika promijenilo je političke dresove, ali nijedan od tih preletačevića nije bio iz DPS-a.  Potonja u nizu partijskih dioba dogodila se u SDP-u, kad su formirane Socijaldemokrate. Prethodno se iz Demokratskog fronta izdvojio Demos, koji je u međuvremenu još jednom prepolovljen. Četvrtim po redu egzodusom dijela funkcionera  iz Socijalističke narodne partije, nastale su Demokrate, a proces rastakanja nešto ranije zadesio je i Pozitivnu Crnu Goru, iz koje je nastao građanski pokret URA. Ukoliko bismo zakopali dublje u prošlost , naišli bi na brojne, već i zaboravljene primjere podjela unutar opozicionih stranaka. Njihov osnovni problem je što nikada nijesu funkcionisali kao institucionalizovani partijski sistemi, već isključivo kao ad hoc neformalna politička udruženja, koja su se cijepala zbog liderskih sujeta i ambicija, a ne zbog programskih i ideoloških razlika. Za koju godinu, mnogi od njih se neće sjećati koliko su stranaka promijenili i kako se zvala svaka od njih. Toliko o političkoj dosljednosti predstavnika opozicije, koji danas maštaju o podjelama u Demokratskoj partiji socijalista, iako im je jasno, da od toga nema ništa.

Suverenistički glasovi presudni

Drugi su motivi besmislenog opozicionog tračarenja. Njihovim stratezima jasno je da se vlast u Crnoj Gori ne može osvojiti bez suverensitičkih glasova koje treba odvojiti od DPS-a. Do sad smo vidjeli niz pokušaja da se tobož na crnogorskoj platformi pridobiju suverenisticki glasovi, ne bi li se kasnije iskoristili za anticrnogorske ciljeve. Nije tako davno bilo, kada su Crnogorci iz PZP-a poljubili ruku velikosrbima iz NOVE, pod plaštom navodnog pomirenja Srba i Crnogoraca, a suštinski na štetu nacionalnih Crnogoraca.  Nije se ni slegla euforija oko pompeznog dolaska Crnogorca Lekića na čelo turbosrpskog Demokratskog fronta, a već je bila započela kvislinška kolaboracija SDP-a I URE sa “uglednim parlamentarcima” iz DF-a. Sa istim, perfidnim ciljem, nekadašnjoj pionirskoj selekciji SNP-a, svezane su crvene kravate.

Logično se postavlja pitanje, da li u Crnoj Gori sadržaj ima veze sa formom i nazivom. Zar Demokratski front u svojem nazivu nije “demokratski”? Nije li se SNP svih ovih godina predstavljala kao građanska partija? Da li je SPC u Crnoj Gori promoter hrišćanskih vrijednosti? Šta je omelo predsjednika PZP-a da na papiru bude zapadno orijentisan, a da djeluje u funkciji ruskih interesa u Crnoj Gori? Ko bi rekao da će se predsjednik DNP-a zabrinuti za suverenost Crne Gore povodom priključivanja NATO-u, a prethodno je najavljivao novi referendum o nezavisnosti, na kojem bi poništio odluke onog od 21. maja 2006. Šta je spriječilo URU da formalno bude za NATO, a da izbjegne glasanje u Skupštini povodom učlanjenja Crne Gore u tu organizaciju? Ko je Demokratama svezao crvene kravate i izdiktirao parolu, “pobjede, a ne podjele”, previđajući pritom da su na podjelama nastali. Šta je motivisalo “procrnogorski i evroatlanski SDP", da promijeni političku stranu nakon 18 godina, i to u trenutku najagresivnijeg i najotvorenijeg antidržavnog djelovanja prosrpske opozicije, sa namjerom da zaustavi crnogorski put u NATO?  Riječ je samo o jednom, potrebni su crnogorski glasovi za osvajanje vlasti, i treba ih obezbijediti po svaku cijenu, makar i na štetu Crne Gore.

Darvin i opozicija

Politika je, ipak, mnogo više od makijavelističkog pristupa, da cilj opravdava sredstvo. U tom poslu, naš uspjeh će uvijek zavisiti od našeg odnosa prema sopstvenoj državi. Crna Gora je od obnove nezavisnosti, dostigla određeni stepen državne emancipacije, međutim, uporedo sa tim procesom, nije se događala emancipacija političkih elita. Niko još nije iskoračio iz opozicionog teatra apsurda. U prevodu, nije se pojavila opoziciona politička partija, kadra da izusti da je Crna Gora zaista ostvarila određena dostignuća koja prepoznaje cio svijet, što znači da niko od njih, nikad nije politički evoluirao. Istini za volju, možda bi lideri prosrpskih stranaka unutar DF-a, baš kao i Demokrate, najradije zaboravili prošlost koja ih opterećuje, davi i limitira, ali za to je potrebno mnogo više od Mandićeve poruke “Nek je vječna Crna Gora” ili Bečićeve čestitke građanima Crne Gore za Dan nezavisnosti.

Demokrate su reinkarnacija bjelaša

Kod odgovornih ljudi slijedite ono što rade dok se, s druge strane, populisti zaklanjaju iza politikantskih izjava, sa ciljem da sakriju svoje stvarne političke naume. Za Crnu Goru bi bilo ljekovito da su određene političke partije, zahvaljujući procesu političke evolucije, došle na pozicije priznanja crnogorske nezavisnosti. To bi bilo vrijedno poštovanja, međutim, ništa nam nijesu ponudili da bi im vjerovali.  Recimo, politička evolucija Alekse Bečića zaustavljena je na raskrsnici, kada su se sudarili njegovi intimni stavovi i društveno poželjne poruke, koje su mu izdiktirali mentori.  Naivno je očekivati nekakav kopernikanski obrt kod bivšeg mladog SNP-ovca, koji je sa sobom poveo najretrogradniji i najkonzervativniji dio SNP-a, to jest ljude koji su zajedno sa šefovima KOS-a za Crnu Goru regrutovali crnogorske Srbe u čuveni Sedmi bataljon. Pa ipak, karikaturalno djeluje kada preobučeni opozicionari u Demokratama, danas hoće da osvoje vlast u Crnoj Gori, a da se prethodno ne izjasne ni o jednom fundamentalnom pitanju koje se tiče Crnogoraca i crnogorskog karaktera države. Oni, kojima je problem da kažu kojim jezikom govore, na sve su spremni ne bi li se dočepali vlasti. Ponašaju se kao plutokrati, koji nam naivno serviraju priču kako se bore za vlast da bi tobož usrećili građane, a prethodno su sve državne uspjehe Crne Gore posmatrali sa strane, ili čak pokušavali da ih onemoguće. Bolji poznavaoci naše istorije, sjetiće se crnogorske omladine (bjelaša), koje je kralj Nikola slao u “Biograd da uče, a ne da mu se na Cetinje vraćaju s bombama”. Iz Beograda su dolazili u Crnu Goru, indoktrinirani da ponavljaju  kako je kralj Nikola glavni problem Crne Gore, ali su na kraju svojim činjenjem priznali da su rušili Nikolu, ne bi li srušili Crnu Goru. Demokrate su, zapravo, politička reinkarnacija crnogorskih bjelaša s početka prošlog vijeka, spremna da podmetne građanima Kotora stranog državljanina za gradonačelnika. Na isti način, podmetnuli su bojkot onima koji su ih birali da ih predstavljaju u Skupštini, i ništa ih ne može utjerati u Parlament jer njima, više nego bilo kome drugom, odgovara da ne dolaze na posao, da za to uredno primaju platu, a da pritom ne moraju da se izjasne ni o jednom važnom pitanju koje se nađe na dnevnom redu skupštinskog zasjedanja.

Bojkotaši da uče od Darka Pajovića

I nije tek koincidencija, što Demokrate sa ostatkom opozicije, kao uslov za dijalog sa vlastima, traže ponavljanje parlamentarnih izbora, za koje znaju da se neće ponoviti, jer su ih zvanično priznali i Brisel i Vašington; i  Peking i Moskva, kao i sve relevantne međunarodne organizacije koje su ih pratile. Dođosmo do suštine, bojkot Parlamenta od strane opozicije nije stvar njihovog odnosa prema regularnosti izbornog procesa, već je riječ o novom pokušaju smjene vlasti vaninstitucionalnim pritiscima. Svaki drugi demokratski princip kojim su mahali, srušio se kao kula od karata. Ne prihvataju rezultate izbora jer su izvedeni u „atmosferi državnog udara“, a formirali su vlast u Budvi i Kotoru gdje su osvojili većinu, na bazi tih istih rezultata. Ocijenili su izbore neregularnim, a otpremili su Dritana Abazovića kod šefa države, da u ime opozicije traži mandat za formranje Vlade. Nudili su Bošnjačkoj stranci formiranje Vlade, a u predizbornoj kampanji su ih omalovažavali nazivajući iz satelitima DPS-a. Nije pitanje od million dolara, ni zašto je trebalo da prođe skoro pola dana od objavljivanja rezultata izbora, pa da se dosjete kako ih ne smiju priznati. Javio im se Železnjak i podijelio uputstva. Umjesto što bojkotuju Parlament, i što im se pričinjavaju podjele u DPS-u, pojedinim opozicionim liderima najpametnije bi bilo da se pozabave preispitivanjem sopstvene odgovornosti zbog izbornog fijaska 16. oktobra 2016. Mogli bi nešto da nauče od Darka Pajovića, koji im je primjerom pokazao kako se ponaša odgovoran političar, poslije nezadovoljavajućeg rezulata.

Nije sramno, pohvalit se pravo

S druge strane, Demokratska partija socijalista je u najkritičnijim trenucima u novijoj političkoj istoriji Crne Gore, pokazala najviši stepen odgovornosti prema državi i narodu. Da ništa drugo nije urađeno, nego što je za vrijeme ratnih devedesetih Crna Gora bila jedino parče bivše Jugoslavije koje nije bilo pogođeno ratom, ili da se sve svelo na potez državnog rukovodstva Crne Gore, koje je tokom bombardovanja SR Jugoslavije od strane NATO, odbilo da bude talac pogubne politike Slobodana Miloševića, spasavajući na taj način živote hiljada crnogorskih građana, bilo bi više nego dovoljno za pozitivnu ocjenu. Kad se tome doda mudra i promišljena priprema referenduma o obnovi crnogorske nezavisnosti, uz podsjećanje da je trebalo dosegnuti  55 odstp biračke podrške na referendumu, zaključno sa konačnim osvajanjem, spolja i iznutra opstruiranog članstva u NATO, onda su to državno- politički rezultati kojima se nije sramota pohvaliti.

Tačno je da se tokom svih ovih državnih poslova griješilo, i da se o greškama mora govoriti otvoreno.  Treba kazati, da je neke pojedince vlast izdeformisala, da nijesu izdržali, da zbog toga odgovaraju, ili će odgovarati, ali jednako tako DPS se uvijek principijelno ponašala, bez obzira na to je li riječ o utvrđivanju odgovornosti nekog njenog člana ili funkcionera. Pred zakonom su svi jednaki, i zato magistralni pravac ove politike ostaje jedinstven, moralan i čist. Između Demokratske partije socijalista i vitalnih državnih interesa Crne Gore, uvijek će stajati znak jednakosti.