Saopštenje prenosimo integralno:

Naime, glavni anesteziolog  Kliničko-skupštinskog odjeljenja Budva, odlučio je da prekine proces kolektivne političke eutanazije i svih 16 usnulih koalicionih odbornika povrati u život iz stanja indukovane kome. Kolege, oboljele od “virusa važnosti”, biće podvrgnute tretmanu o kojem se u političkoj medicini još uvijek vrlo malo zna. U pitanju je prototip vakcine pod radnim nazivom “kvorum 2017”.

Srazmjerno činjenici da su pacijenti koji se nalaze u indukovanoj komi, izloženi kompletnom odsustvu svijesti, pa prema tome i odsustvu sposobnosti obavljanja bilo koje vrste mentalnih ili fizičkih radnji, stručna, političko-klinička javnost sa zanimanjem isčekuje prve samostalne i spontane reakcije probuđene gospode.

Glavno pitanje tiče se posljedica djelovanja virusa važnosti odnosno da li će koalicioni partneri biti u stanju da nastave dalje skupa? Za takav hepiend biće potrebna ili naknadna žrtva (a navikli su da se žrtvuju), ili prethodna sreća da su usljed višemjesečne hibernacije zaboravili na međusobne uvrede, toliko brutalne da se iznad njih čak i nebeski ljudi teško mogu izdići?

Iako dotični anesteziolog, kao Medov pulen, nesporno posjeduje iskustva vezana za zimski san (usred ljeta kad mu vrijeme nije), on ipak nije kvalifikovano lice za ovakvu vrstu napredne terapije. Na svu sreću, u budvanskom koalicionom aranžmanu postoji profil idealan da stručno isprati tok oporavka nakon vakcinacije – ljekar. Stoga je primjerenije da ipak on nadgleda proces rehabilitacije i sazrijevanja političkih pubertetlija. Najteži momenat u oporavku svakako će biti trenutak kada saznaju da je Budva, za vrijeme njihove nesvjesti, postala osviješćena.

Uviđajući složenost situacije i ogromnu ličnu odgovornost, i sam teško obolio od važnosti, glavni anesteziolog je odlučio da svoju očinsku ljubav prema Budvi prenese u amanet mlađima i poletnijima, spremnima da se “žrtvuju do pobede” protiv pošasti koja je zadesila Budvu.

Nažalost, u realnom životu, radi se o jeftinom političkom triku i interesnoj kalkulaciji u kojoj pojedinac, svjestan da kolektivnu sudbinu drži u sopstvenim rukama, od partnera traži nemoguće – da sa lokalnog odlučuju o državnom nivou. Zna on odlično da je to nedostižno čak i za ovakve pobednike, a oni ne znaju ni na šta su pristali. Niti im je to u konačnom važno, jer bi pristali na sve u košmaru od gubitka privilegija. I dok se čedno pozivaju na nadljudsku brigu za javni interes i ostale emocije, glavni anesteziolog je surovo pragmatičan i njega ova plemenita osjećanja ne dotiču. Jednostavno - ako iznevjere njegova “očekivanja”, zauvijek će ih vratiti u programiranu komu. Ostaje da se vidi u kojoj su mjeri sa druge strane oni spremni da se žrtvuju i budu odgovorni prema Budvi a, razumije se, i prema njemu? Nećemo još dugo čekati na to.