Oni navode da je požara bilo i biće, kao i drugih elementarnih nepogoda. Međutim problematizuju to  koliko je crnogorsko društvo osposobljeno, opremljeno i obučeno da spriječi nesreće ili smanji njihove posljedice.

“Zaštita Lovćena, oltara nam svetoga od ognja prepuštena je maloj grupi profesionalnih vatrogasaca, koji su, iako vrijedni i hrabri bili nemoćni da zaustave vatrenu stihiju. Osim malog broja istinskih patriota, niko da se približi da pruži ruku ili kantu vode, a rijetko i riječ podrške. Da li bi tako bilo i u većim izazovima? Ili, opet, mislimo da smo ulaskom u NATO riješili sve svoje probleme. E, pa nijesmo! Crna Gora se brani i naprtnjačom i čeličnom metlom ( bez znakova navoda, ali i sa njima) i drugim priručnim sredstvima za gašenje požara”, ističu u pokretu URA u Baru.

Oni podsjećaju da gore i šume oko Bara i da su kuće prva i jedina linija odbrane.

Kažu i da se malo pažnje daje očuvanju prirodnog zelenila od požara, kao da je ono bezvrijedno, kao da to nijesu „pluća“ Bara i dio prelijepog pejzaža ovjekovječenog na svim slikovnicama grada pod Rumijom.

“Nekada nije bilo tako. Gašena je vatra i na Sutormanu i na Sozini, Lisinju i Goliku čije padine ni tada nijesu bile manje strme, niti šume prohodnije. Nije bila u pitanju samo šteta, nego i etika, a prije svega odgovorno i organizovano društvo, kojeg na žalost sada nema”.

Iz pokreta URA u Baru zaključuju da se moramo odgovornije nositi sa elementarnim nepogodama i institucionalno i ličnim primjerom i da nije rješenje u tome - pustiti da sve izgori.