Pismo prenosimo u cjelosti:

Dugo već držim olovku u ruci i gledam u papir ispred sebe,prisjećajući se proteklih godina svog života i vremena kada je došlo do razdora u mom braku i porodici,koji je mene i moje troje djece doveo ovdje gdje smo danas - nigdje.

Razdor počinje još 2007 godine kada moj tadašnji suprug biva otpušten iz stalnog odnosa u državnoj instituciji u sklopu reformi,da bi na to mjesto bio doveden neko drugi koji nije bio čak ni školovan za taj posao.

Djeca su bila jako mala,imali su šetiri , tri godine i trece tek rodjena beba.

Ostali smo bez plate,bez bilo kakvog primanja. Ja sam 17 godina na Birou rada.

Uporno smo išli na razgovore za posao oboje, nismo birali.

Meni kao da je bilo zabranjeno da se čak i javim na oglas,zato što imam troje djece.

Odmah bi me pitali : imate li djece ? 

Kada bih rekla da imam, odmah sam bila odbačena,kao da nemam pravo raditi i zaraditi .

Oboje smo svim snagama tražili posao i dalje. Kako je vrijeme odmicalo došlo je do svađa,teških riječi i batina .

Trpjela sam godinama , prvo sa nadom da će biti bolje ali kasnije kada više psihički nisam bila u stanju ni za šta, htjela sam otići,odvesti djecu,skloniti ih od nemilih scene kojima su puno puta prisustvovali.

Pojavio se zakon za majke troje i vise djece . To je bila moja velika NADA.

Predala sam dokumenta ali su me greškom administracije makli sa evidencije godinu dana i nisu mi dali nadoknadu . 
Uz sve dokaze da sam uvjek bila na evidenciji rekli su da moram da čekam još skoro 10 mjeseci.

Nisam imala novca,niti bilo kakve pomoći sa čim bih mogla da krenem sa svojom djecom dalje .

Ipak odlučila sam da se borim,zbog djece i njihovog djetinjstva.

Pozvala sam Sigurnu Žensku Kuću u Podgorici i oni su mi pružili sklonište. 

4 mjeseca smo boravili tamo .

Bili su divni prema nama,na čemu ću im uvjek biti zahvalna.

Dok sam boravila u skloništu sa djecom , vjerujte mi da nas nijedna institucija nije posjetila.

Krenula sam da obilazim institucije i tražim pomoć.

Počev od centra za socijalni rad Podgorica,Ministarstva rada i socijalnog staranja,gradonačelnika Podgorice. 

To je bio pravi pakao.

Po zakonu o dječijoj i socijalnoj zaštiti bili smo u posebnoj grupi za pomoć,kao žrtve nasilja,na ulici,bez primanja i bez ičega,što je trebalo da bude prioritet svakoj instituciji.

Možda je tako u većini država ali ne u državi u kojoj sam rođena i u kojoj živim već 41 godinu.

U Centru za socijalni rad mi je direktorica kazala da napišem zahtjev pa da mi isplate 20 eura. Djeca su tada kretala u školu,tri đaka.
Kod gradonačelnika sam otišla sa nekom nadom. 
Primila me je gospođa Vešović, saslušala i rekla da oni ne pomažu i da će obavijestiti gradonaćelnika Stijepovića i javiti mi . Savjetovala mi je da donesem dokumentata, što sam i uradila.

Nakon izvjesnog vremena kazala mi je da je gradonačelnik rekao da nemaju novca .

Gospođa je to izgovorila sa osmjehom dok sam ja jedva stojala na nogama.

Bol je lomio moju dušu i tijelo.Mislila sam na djecu,kako da ih prehranim.

Ministarstvo je već posebna priča. Pisala sam i molila ali ništa.

Često sam u centru za socijalni rad gledala kako Romi,Egipćani i ostali dolaze na blagajnu i podižu novac. Boljelo me što mojoj djeci niko neće da pomogne.
Mi smo državljani ove zemlje.

Takođe moram da napomenem da se u te tri institucije pojavljuju uvijek tri ista prezimena

Uzalud su pojedine službenice majke . 
Kako nas hladno dočekaju,isprate ne bi se to reklo. Ubiju nam svaku nadu za bilo kakvu pomoć i prevazilaženje situacije.

Kao podstanar živjeti je jako teško.
U januaru ove godine,stekla sam pravo na nadoknadu za majke i vjerujte mi ja i djeca smo bili srećni. 
Kakvo olaksanje . Redovno primanje,da ne gladujemo- konačno.

Eto i to su nam otelii. Našoj djeci uzeli iz usta...
Pomislim na sve majke kako im je.Kako djecu spremiti za školu?

Posle dobijenog rješenja o prekidu nadoknade otišla sam u socijalno da tražim materijalno obezbeđenje porodice ali su mi kazali da nemam pravo, pa ni privremeno da primam.

Kažu takav je zakon.
Ja evo zadnjih godinu dana čistim stanove,poslovne prostore,bilo koji posao radim do kojeg dođem, da prehranim djecu.

Posle ukidanja nadoknada više ne mogu plaćati stan,teško je jako. Gazdu ne interesuju naši problemi - on hoće kiriju tačno u dan svaki mjesec.

U svoj ovoj mojoj muci , jedina osoba koja mi je pomogla i koja pomaže hiljadama porodica u Crnoj Gori je gospođa Marina Medojević kojoj ću vječno biti zahvalna i ja i moja djeca.

Neko ko je meni sve i za koga se borim su moja djeca .
Jako su dobra i skromna . Znajući za moju bolest srca koju imam pažljivi su i ne opterećuju me sa nemogućim.

Sigurna sam da će me sve majke razumjeti kolika je to količina bola i patnje,kad svojoj djeci ne možete pružiti najosnovnije stvari za život,a od vas otmu i ono malo sto ste primali,da bi se njihova djeca razbacivala.

Ja se borim da djecu vaspitam što bolje i znam da će biti dobri ljudi,a oni neka se zapitaju kakve će ljude oni stvoriti od svoje djece,otimajući siromašnima.