Veče posvećeno klasiku svjetske književnosti proteklo je kao razgovor između profesorice engleskog jezika i književnosti Marije Petrović-Martinović, i profesorice srpskog jezika i književnosti Maje Simović, a specijalni gost bila je dramaturškinja Stela Mišković, koja je uradila dramatizaciju „Orkanskih visova“, čiju režiju potpisuje Dora Ruždjak-Podolski.

"Danas možemo reći postoje različiti „Orkanski visovi“ i ovo djelo više ne pripada samo svijetu književnosti, već je obnovljeno kroz različite adaptacije i interpretacije. Roman je bio inspirativan za razna tumačenja marksista, psihoanalitičara, poststrukturalista, a provučen je i kroz izvjesna feministička čitanja. Dakle, ono što čini ovaj roman i dalje zanimljivim i intrigantnim, gotovo 170 godina nakon prvog objavljivanja, jeste njegova otvorenost koja uporno privlači i poziva na nova osvježena čitanja", istakla je Simović.

Učesnice su posebno skrenule pažnju na činjenicu da ovaj roman nije samo ljubavna priča, iako je njegova žižna tačka tragična ljubav dvaju likova koji pokreću i podnose sve ostalo – Ketrin i Hitklif.

"Ispisan i sastavljen od višestrukih narativa, kontradiktornih ili prije hibridnih žanrovskih odrednica, kao omaž strastima i sa jednom i više nego sadržajnom tematikom koja obiluje romantičarskim, okeanskim osjećanjima, ne dozvoljavaju da ga ukalupimo u još jednu ljubavnu priču. Štaviše, izgleda da je tačna procjena Martina Ketla o „Orkanskim visovima“ za koje kaže da, ukoliko ih želimo posmatrati samo kao ljubavni priču, onda na Šekspirovog „Hamleta“ možemo gledati kao na neku vrstu sitkoma", čulo se na promociji.

Stela Mišković nije htjela mnogo da otkriva o pisanju prve balkanske dramatizacije ovog, kako je kazala, za dramatizaciju izuzetno potentnog, ali i kompleksnog romana, prije nego što publika bude imala priliku da pogleda predstavu. Ipak, istakla je da je dugo razmišljala o tome šta će biti idejna okosnica predstave, po je tako u toku procesa došla do teme izbora koje pravimo, dosljednosti kojom stojimo iza njih, načina na koji prihvatamo svoje i tuđe izbore.

To ju je potom dovelo i do teme malograđanštine koja joj je poslužila kao spona sa današnjicom, što predstavu čini aktuelnom. Mišković je kazala i da je za ovu priliku radila tzv. filmsku dramaturgiju koja podrazumijeva nizanje kratkih, kroki scena koje omogućavaju ukidanje jedinstva prostora i vremena.