Počelo je sa olujom. Plan je kažu bio da se Srbi iz Crne Gore „olujno“ protjeraju na traktorima i kamionima. Drama. Horor. Ne zbog olujnog plana već zbog činjenice da bi njegova realizacija, sa brojem traktora i kamiona kojima Crna Gora raspolaže, ali i brojem Srba, trajala jedno pola vijeka.

Onda su se pokoškali momci na ulici. Baš se onako „junački“ ćerali centrom Podgorice, pa okolinom Kliničkog Centra. Drama. Horor. Ne zbog činjenice što se momci „junački“ ćeraju već što njihovo „ćeranje“ Andrija Mandić najavi kao mogući početak građanskog rata u Crnoj Gori.

Drama. Horor.

Ne zbog činjenice da Andrija Mandić najavljuje građanski rat, već zbog toga što u Crnoj Gori slabo da ima građana. Jer biti građanin u političkom smislu te riječi ne znači živjeti u gradu, nego se uzdići iznad datih obilježja pripadnosti „rodu, domu i Bogu“ i o svojoj, kao i sudbini ljudi sa kojima dijelite ulicu, grad, državu, razmišljati kao ljudsko biće. Racionalno i civilizovano. Kad bi se par njih koji u Crnoj Gori tako razmišljaju zavadilo to bi bio građanski rat. Ovako...

Jedne je noći, prije nekoliko godina, u kupeu voza na relaciji Bar – Beograd, grupa ljudi slučajno sastavljena bistrila politiku, brojala mrtve na svim stranama u „građanskom“ ratu u Jugoslaviji. Hvalili se ko je pobio više, ko je oteo više, ko je gdje zakinut i kako to „naplatiti“. Rasprava je trajala dugo, kako to i zahtjeva noćno putovanje na znamenim šinama. Jedan je čovjek ćutao. Kad u neko doba zamrije priča ostalih on progovori. Reče da je Srbin iz Tuzle. Da je prvog dana rata u Bosni i Hercegovini, dok je sjedio u jednom od tuzlanskih kafića, par kilometara dalje izgubio na kućnom pragu oca, brata, ženu i sina. Da je stupio u vojsku. Da ih je sanjao. Da nije mogao više da izdrži. Da je bacio pušku i pobjegao u jeku rata u Srbiju, u Bajinu Baštu. Da je tu radio kao pekar iako je po obrazovanju mašinski inženjer. Da je tu upoznao ženu sa sličnom sudbinom. Da su se zavoljeli, uzeli. Da imaju sina i ćerku. Da ništa neće, da nikog ne mrzi, da samo želi da oplače svoje mrtve i da svoju djecu izvede na pravi put. I da i dalje sanja... Kad je on zaćutao, zaćutali su svi...Jer oni što laprdaju ne znaju šta je rat.

U miru sinovi prate svoje očeve, i to je red koji je Bog ostavio. U ratu očevi prate svoje sinove...Da li bi Andrija Mandić u građanski rat u Crnoj Gori ispratio svog sina? Da li bi i tu pokazao „odgovornost“ koju bi da preuzme na svoja „vojvodska „ pleća? Da li je i jedan od onih koji su zagovarali, i na kraju i dogovorili rat na prostoru bivše Jugoslavije, u taj isti rat opremio svog sina? Gdje je sada Slobov, Franjov, Alijin i sinovi onih koji su na svoje pleći „primili“ odgovornost za rat koji je progutao nečiju tuđu djecu? Broje milione ili  se i dalje „nasledno“ bave politikom i usput broje milione. Milione sa kostiju tuđih sinova.

Neki ćete poginuti a neki ćemo se vratiti, moto je onih koji zagovaraju ratove. Jer oni koji ih zagovaraju u njima ne planiraju da učestvuju kao meso nego kao mesari. Pa kad se završe da pokupe plijen. Tako je otkako je ratova.

Srećom pa su oni koji žive u Crnoj Gori ove najave shvatili kao šalu. Jer sve bi drugo bilo van pameti. A šali u Crnoj Gori izgleda da kraja nema. Sa kojeg god kraja pokušali da je sagledate. Pa Podgoričani već pričaju vic : Šta će Andrija Mandić da uradi ako počne građanski rat u Crnoj Gori? Polomiće čaše iz Kristala.