„Imam pravo i obavezu da kažem da sam se predomislio. Četiri godine su mi pokazale da nisam bio u pravu time što sam vjerovao da Crna Gora ima taj stepen demokratske zrelosti da se izjasni o tako važnom pitanju.“ – ovako je predsjednik Crne Gore Filip Vujanović objasnio činjenicu da se prije četiri godine, tokom predizborne kampanje za predsjedničke izbore, zalagao da crnogorski građani na referendumu donesu odluku o članstvu njihove države u NATO.

Vremena se mijenjaju i mi se mijenjamo sa njima. Neotuđivo je pravo svakog čovjeka, pa bio on i predsjednik, da promijeni svoje mišljenje. To mu na kraju krajeva, dopušta i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima. I tu je predsjednik Crne Gore mogao da se zaustavi, a nije.

Dao je i objašnjenje zbog čega je to svoje mišljenje promijenio.

Crnogorski predsjednik, nakon protoka vremena od četiri godine, smatra da crnogorski građani nemaju dovoljan stepen demokratske zrelosti da se izjasne o tako važnom pitanju. Bolje reći , infantilni kakvi jesu mogli bi da naškode sebi donoseći pogrešnu odluku. Zato je predsjednik promijenio svoje mišljenje. Zbog naroda. Iako je narod bio dovoljno demokratski zreo da njemu pruži povjerenje a ne nekom drugom.

Teza o političkoj nezrelosti crnogorskih građana zadire u same temelje savremene demokratije jer nezreo građanin ili ne može da donese ispravnu odluku ili ne može da donese ispravnu odluku u samo nekim pitanjima, samo što odluku koja su to pitanja mogu da donesu oni državni funkcioneri koje su ti „politički nezreli“ građani izabrali. A to je začarani krug. I nema veze sa demokratijom.

Glas naroda je glas Boga, isto tako kaže stara latinska poslovica a nije jedini crnogorski predsjednik koji smatra da glas naroda treba da kanališu njegovi politički lideri jer su crnogorski građani „politički nezreli“ da donose važne odluke u svoje ime.

Čak i onaj dio političke zbilje Crne Gore koji je tražio ili traži da se crnogorski građani o ulasku u NATO izjasne na referendumu, čine sve da do tog izjašnjavanja ne dođe.

Tražiti da građani Holandije, valjda politički zreli, sakupe dovoljno potpisa da organizuju referendum u Holandiji o članstvu Crne Gore u NATO uvreda je i za Holanđane i za Crnogorce.

Za Holanđane jer njih je baš briga da li će ili neće Crna Gora biti dio NATO alijanse a za Crnogorce jer nikom od onih koji se zalažu za referendum u Crnoj Gori nije „palo na pamet“ da od crnogorskih građana traži ono što traži od holandskih. Da sakupe dovoljno potpisa da organizuju referendum.

Da su kojim slučajem oni koji su uvjereni da su građani Crne Gore većinski protiv članstva u NATO, sakupljali svo ovo vrijeme potpise crnogorskih a ne holandskih građana,  i sakupili recimo pedeset ili stotinu hiljada potpisa crnogorskih građana, nema te države, vlade ili predsjednika koji bi mogli reći ne tom i takvom referendumu. Pa čak i da je tako nešto moguće ne bi bilo moguće ubijediti politički zrele građane savremenih zapadnih demokratija da je odluka donesena protivno takvom zahtjevu demokratska. I možda bi tada holandski građani zdušnije podržali neki eventualni referendum i možda predsjednik ne bi mijenjao svoje mišljenje.

Ovako... Referendum koji to nikad neće biti. Ogolio je sve. I one za i one protiv.