"Počelo je još od Perovih igrica, leptirića, poker aparata, kladionice, automat klubova... do elitnih hotela na Crnogorskom primorju... i tako traje već 10 godina...”- ovako je prije samo par mjeseci momak sa problemom kockanja započeo svoj email i prvo obraćanje Savjetovalištu za pomoć i podršku osobama sa problemom kockanja i članovima njihovih porodica “Entera-Podgorica”, koji pri ADP Zid postoji od 2013.godine.

U poslednjoj fazi koju imaju patološki kockari, koja se naziva faza očaja, tragao je za mjestima koja mu mogu pružiti pomoć kako bi uspio da izađe iz agonije koja ga je snašla.

Svoj mail nastavlja riječima: “Postajem polako svjestan problema u kome se nalazim, ali opet se sve svodi na to : "E da mi se izvadit', ne bi' ga više nikad igra' ", i sve tako u krug. A kako kaže ona narodna, stara, "Nije majka sina klela što je izgubio, nego što se vadio".

Najgore od svega je što mi nije prvi put da sam u ozbiljnom problemu, desilo mi se već dva puta ali iznosi koje sam dužan bio nisu bili ništa strašno. Ovo sad je već daleko od toga, i strašno je. Mnogo puta sam rekao da neću više da kockam, ali kao u filmu "Mi nismo anđeli", kao da na mojim ramenima stoje đavo i anđeo i svađaju se. Jedan dan preovladava jedan, drugi dan drugi. Ali kako god okreneš, preovladava ovaj lošiji, izgleda. Mada dok ovo pišem, vjerovatno preovladava ovaj bolji...Ja sam iz Podgorice, imam 25 godina, završen fakultet (osnovne i specijalističke studije), imam odličnu porodicu, dobar posao, dobre drugove, prijatelje, kumove, rodbinu, kolege...

Svi me znaju kao super, odličnog, dobrog, vrijednog, vaspitanog, kulturnog momka... A niko od njih ne zna da vodim dvostruki život. Moj dvostruki život se ogleda u tome što sam za sve kako sam gore naveo odličan, a u stvari sam kockar. I dok ovo pišem, smišljam izgovor sa kojim ću da se opravdam danas kod kamataša koji će da zove, jer kasnim sa mjesečnom obavezom. Negdje u podsvijesti smišljam šta bih mogao da kažem i onim drugima koji će da zovu sjutra, preksjutra i tako svakim danom.

Shvatam da sa ovim mogu samo da izgubim i porodicu, i posao i drugove i sve ljude oko sebe. To je najmanje od svega što želim. To je stvar koja me ubija i koja mi je najveći teret. Shvatam da imam problem. Shvatam da sam zavistan. Shvatam da mi treba pomoć.

Kolektiv.me