Sveti Georgije (275-303) je živio u vrijeme cara Dioklecijana, velikog progonitelja pristalica tada nepriznate hrišćanske vjere.

Georgije je već u dvadesetoj godini dospio do čina tribuna u službi cara Dioklecijana, koji je u njega polagao velike nade.

Mladi tribun, kako kaže predanje hrišćanske crkve, odvažno je stupio pred cara i saopštio mu da je hrišćanin, čime je započelo njegovo stradanje za vjeru.

Pod njegovim uticajem, mnogi su primili vjeru Hristovu, a među njima i careva žena Aleksandra.

Car Dioklecijan, osudio je Georgija na okove, tamnicu i strašna mučenja koja nisu promijenila njegova ubjeđenja. Osudio je na smrt odsijecanjem glave i Georgija i svoju ženu Aleksandru, koja je izdahnula na stratištu pogubljenja.

Praznik svetog Georgija, jednog od devet velikomučenika i prvih stradalnika za hrišćansku vjeru, obilježava se u svim hramovima pravoslavne crkve i jedna je od najčešćih slava u regionu.

Đurđevdan se u narodu smatra za granicu između zime i ljeta, praznik koji se odnosi na zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih, plodnost stoke i dobre usjeve.

Crkva na ovaj dan obilježava pogubljenje svetog Georgija, koje se desilo 23. aprila 303. godine.

Đurđevdan je praznik koji se odnosi na narodne običaje, od kojih je glavni pletenje vijenaca od bilja, umivanje biljem, kupanje na rijeci.

Jedan od narodnih običaja je i da uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama, i kapije. To se čini da bi godina i dom bili berićetni, "da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru".

Ponegdje je običaj da se zelenilom kiti na sam Đurđevdan prije zore, odlazi u prirodu na "đurđevdanski uranak", na neko zgodno mjesto u šumi koje se izabere, na proplanku ili pored rijeke.

Na đurđevdanskim urancima mladi se opasuju vrbovim prućem - "da budu napredni kao vrba", kite zdravcem - "da budu zdravi kao zdravac", koprivom "da kopriva opeče bolesti sa njim" i selenom - "da im duša miriše kao selen".

Magijska svojstva pripisivala su se i vodi. Kupanje i umivanje đurđevdanskom vodom garantovalo je zdravlje tokom čitave godine. Kupalo se na sam dan praznika, prije izlaska sunca.

Na Đurđevdan ne valja spavati, "da ne bi boljela glava", a ako je neko spavao "onda na Markovdan da spava na tom istom mjestu".

Smatra se da na Đurđevdan djeluju vještice i druge zle sile, zbog čega su seljaci palili velike vatre "da bi zaštitili sebe i selo".

Vjerovalo se da ako je na Đurđevdan vedro - "da će biti plodna godina", a ako na ovaj praznik i sjutradan bude padala kiša - "da će ljeto biti sušno". 

Sveti Georgije ubija aždahu

Sveti Georgije se na ikonama predstavlja na konju, u vojvodskom odijelu, sa kojeg kopljem probada strašnu aždaju. Nešto dalje od njega, stoji jedna žena u gospodskom odijelu. Aždaja na ikoni predstavlja mnogobožačku silu koja je "proždirala" brojne nevine hrišćane.

Sveti Georgije ju je, po vjerovanju, pobijedio i svojom mučeničkom smrću zadao smrtni udarac "neznaboštvu".

Pod pobjedom koju je sveti Georgije odnio nad aždajom, vjerovatno se misli na prekid progona hrišćana, deset godina posle njegove smrti i proglašenje hrišćanstva zvaničnom religijom Rimskog carstva od strane cara Konstantina.

Žena na ikoni je možda i sama carica Aleksandra, žena cara Dioklecijana i vjeruje se da predstavlja simbolično mladu hrišćansku crkvu.